odrastao sam sa starijom sestrom i bakom i djedom blizu Splita. Najbolji prijatelj mi je Vlatko znam ga od svoje trece godine on je imao 4. Sada je ovisnik o Heroinu. Jos je u Splitu, ja sam u Frankfurtu u Njemackoj.
Imam zenu Marinu koju jako volim :-) Imamo dvoje djece Kristijana 6 i Nikolinau 5 godina. Marina je odrasla u Chicagu. Kao Teenager sam bio cool, sa 18 godina sam imao Motor Suzuki GSXR1100 za one koji se ne razumiju 150 konja, 300 na sat. Moji roditelji su sa menom prosli kalvariju. Moje drustvo su bili obozavatelji hendrixa, morisona (droga, alkohol) par godina poslje Party ekipa (speed, ecstasy) opet pa godina poslje kriminal, heroin, problemi sa policijom. Moja sreca u svemu tome bila je sto su me otac i mater povukli u njemacku tako da sam ekupu vidjao samo ljeti i vidio kako se razvijaju. U njemacku sam otisao samo iz ljubavi prema svojim roditeljima srce, dusu i osmjeh, sve svoje sam ostavio u Hrvatskoj.
Tek nakon dobrih deset godina i moga braka sam se pomirio sa cinjenicom da zivim u njemackoj. Dolazim iz katolicke obitelji u kojoj se u kuci nije molilo ili citalo Bibliju. Moja baka je svaki dan molila ali nije bilo zajednicke molitve. Ja za Boga nisam imao vremena sve dok me ON nije 04.08.2006 na petu godisnjicu braka nije privukao k sebi! Od tada je Bog na prvom mjestu u mom zivotu, imam otvorene oci i usi, i vidim stvari drugacije.
Zato nemojte zamjeriti za moje Komentare, molim vas. Sve je iz najbolje namjere.
I da vas ne razocaram ne vozim vise Suzuki GSXR1100 sada vozim Hondu Fireblade900RR i molim se Bogu za najboljeg prijatelja i neznam kako da mu pomognem.
Dragi Bog vas sve cuvao i blagoslovio. Trazite njega on jedva ceka da vas doceka otvorenih ruku i da vam otvori oci i usi. Vi samo morate zatraziti pomoc kad nesto ne bude u redu sa vasim zivotom, Dragi nas Gospodin Isus Krist je na krizu umro za nas i uvjek nas zove k sebi. On je nase grijehe ponio na kriz da nas spasi od propasti. On nas ceka zovni mo ga i primimo ga u nase srce, on ce nas mijenjati i obogacivati dok sve ne bude u najboljem redu.
Ubrzo je uletio doktor, covjek dugacke, plave kose. Bili smu mu uredno namjesteni, kosa i osmijeh. Prisao je i rukovao se sa nama postojuci pravila lijepog ponasanja. Prvo je stegao ruku staroj, zatim starom i na kraju moju vlaznu rucerdu. Trznuo se pomalo jer sam ga namjerno cvrsto stisnuo.
- Sjedite, sjedite, ne morate da ustajete - rekao je zavalivsi se u fotelju, koja, uzgred receno, nije izgledala nimalo neudobno. Ovaj covjek vodi racuna o sigurnosti i bezbjednosti svoje guzice, bio je moj lucidan zakljucak.
Visoki plavi covjek se predstavio. Vlasnik je diplome iz oblasti psihologije, uze je specijalizovao bolesti zavisnosti i mnogo pusi cigarete. To je priznao uz prigusen smijeh, koji je bio nekakvo opravdanje, pretpostavljam. Onda se prebacio na pricu o klinici. Otprilike je prepricao prospekt. Pitao sam se koliko li je puta dosad ponavljao ovu istu pricu i glumu pred briznim i nesrecnim roditeljima i njihovom drogom izmucenom djecom. Pitao sam se koliko od svega toga je istina. Ipak, najvise od svega sto me je interesovalo je bila cijena lijecenja. Uzimajuci u obzir koliko je cijelo sranje okivano u zvijezde, bio sam siguran da cu ih ugledati kada kaze cijenu, te zvijezde... I, bio sam u pravu. Cijena je prava sitnica - 3340 Euro's za mjesec dana ili ti prvu fazu programa. Ja sam ugledao sve zvijezde ove i one galaksije, poskocio iz stolice, zalio sto znojem a zatim se u nju bespomocno svalio, pustajuci ruke da vise skoro do poda.
- Zdravlje nema cijenu - mudro rece moj otac.
Pogledao sam ga u oci. I znao sam. On je ovu cijenu znao vec i ranije i bio je spreman da plati. Ja sam doveden pred svrsen cin, jebiga. I, posto je prokleta predstava zavrsena meni nije preostalo nista drugo osim da se poklonim pred publikom i prihvatim lijecenje...
Onda dodjose Noge i ispratise moje starce napolje. Dirljivu scenu rastanka i suze moje majke cu radije preskociti i necu ih se sjetiti u ovom tekstu. Noge zatim zatvorise vrata i primise instrukcije da nikoga ne pustaju kod doktora. Tako ostadosmo sami, ja i visoki plavi covjek B. L.
- Hajde Dovla - rece mi hineci nekakvu prisnost - ispricaj mi zivotnu pricu i kako i koliko i otkada koristis narkotike. - Pri tome je izvadio diktafon iz dzepa i stavio ga da se premotava. Ponudio me cigaretom.
- Ne pusim - rekoh.
- Opa, ti se prvi narkoman nepusac sa kojim se ja srecem dosad.
- Pa vi doktore onda sigurno imate ogromno iskustvo u lijecenju narkomana - primijetih sarkasticno.
Ironija u mom glasu mu nije promakla i uspravio se u sjedistu. Provalio je da sa druge strane ima nekog zesce nadrkanog tipa s kojim nece bas imati lagan posao.
- Okej doktore. Spremite tu spravicu da joj ispricam svoju zivotnu pricu. - rekao sam posmatrajuci diktafon. Nekako mi je bilo lakse da se obracam njemu nego doktoru-seronji koji misli da je novi Frojd ili neki slican njemu drkadzija.
- Doktore, rodjen sam u Sarajevu 25. decembra 1979. godine kao vrlo mlad covjek. Neki tvrde da sam bio lijepa beba. Ne znam. Obicno se za svaku bebu kaze da je lijepa, to onako iz pristojnosti. Ja volim da u razgovorima o sebi sagovornicima naglasim da sam bio lijepa beba i da moj sadasnji izgled predstavlja samo malu digresiju u odnosu na ono sto sam nekada bio... Zivio sam u tom pomalo sivom gradu sve dokle sam mogao, dakle dok nije poceo rat. Tada se selim u Pale. Na Palama sam prvi put provalio da imam nekakve bubuljice na licu tj. na Palama me je zveknuo pubertet u svom punom sjaju. Bubuljice su se javile ubrzo nakon pojave stidnih dlacica a to je bilo iz vremena kada sam pohadjao osnovnu skolu sasvim solidnim uspjehom. U to vrijeme sam primijetio da Sladji, djevojcici koja je sjedila pored mene, sise pocinju da rapidno rastu . I, sve vise su me interesovale sise, Sladjine, a i ostale sise koje su rasle tu onaokolo po skoli. Primijetio sam jednog dana da mi se budi zvijer iz gaca kada pomislim na Sladjine sise i da ukoliko tu zvijer malo izmasiram, osjecam veliko zadovoljstvo. Tako sam, dragi doktore, sam provalio tajne i zadovoljstva drkanja i tu sam tehniku postepeno usavrsavao, sve u cilju postizanja veceg stepena uzitka... Prvu cigaretu sam zapalio na 13. rodjendanu kod jednog Sashe, nakon sto sam popio pola litra vina i napio se, opet prvi put u zivotu. Mnogi su povracali te veceri a ja nisam. Neki su nesto i kresnuli te veceri, doktore, a ja opet nisam. I, sklon sam misljenju da je to neki znak u kom pravcu ce se kretati moj zivot u buducnosti... Mnogo vise sam se bavio alkoholom a manje djevojkama i ucenjem. Oduvijek sam lud, doktore...
- O, ne, niste vi ludi, nemojte prebrzo da donosite zakljucke i budete suvise strogi prema sebi. Evo, ja sam...
- Dobro, dobro, doktore, kad sam se vec otvorio ovdje, bolje je da me ne prekidate jer onda necu znati gdje sam stao. Stao sam kod seksa, zar ne ?
- Da, tu ste stali.
- Eh, tu ja vec duze vrijeme stagniram - nasmijah se pun sebe i zadovoljan tim sto se doktor donekle zbunio.
- Prvi kontakt sa drogom sam imao sa 14 godina. Bili smo na nekom rodjendanu i tamo smo duvali sintelan. U to vrijeme sam nosi dugu kosu i tom prilikom sam uspio da je uvalim u ljepilo i bio sam primoran da je odsijecem. Tako se moj prvi kontakt sa drogom zavrsio dosta neslavno mada ne mogu reci da mi se nije svidjelo. Bas zato sto mi se svidjelo, mislim na halucinacije i dezorjentisanost koju duvanje ljepila izaziva, poceo sam to da primjenjujem skoro svaki dan.
- A znate li vi, mladicu, da se duvanjem ljepila bespovratno unistava nekoliko miliona sivih celija u ljudskom mozgu ? - upitao me je.
- Naravno da ne znam. Kako bih to, jebiga, mogao da znam, kada sam non-stop duvao ljepilo oko godinu dana. I ono malo mozga sto mi je skrta Majka Priroda podarila tada sam bespovratno unistio, dragi moj doktore...
Sa smjeskom sam mu pricao o tome mada sam siguran da sam imao unutrasnje krvarenje, otprilike negdje u predjelu srca. Ali, to je, dodjavola, jedini nacin da pricam o tome. Kako drugacije pricati o crnim stvarima nego saleci se ? Poznajete li vi neki bolji nacin ?
- Poslije toga sam poceo da pijem velike kolicine sedativa i zalijevam ih pivom. Dozu sam sve vise i vise povecavao i dobar dio srednje skole mi je prosao u bunilu, mnogih stvari se ne sjecam. Tako se, npr., jedva sjecam svog prvog seksualnog iskustva koje sam imao u 17. godini zivota s onom istom Sladjom koja je u to vrijeme imala najbolje sise u gradu... Cim sam upisao fakultet presao sam na teske droge, u prvom redu heroin, ali i na eksere i speed. I, sada vam mogu reci da iza mene stoji vec nekoliko godina svakodnevnog drogiranja... Zelim da prestanem doktore ! Da prestanem ! Dosta je bilo. Sve sam sjebo. Svoj zivot, zivote ljudi koji me vole, vene na rukama i nogama, prodao sam sve licne stvari koje se mogu prodati, nemam ozbiljnu vezu sa djevojkom vec duze vrijeme, jetra mi je propala, jebiga, jebiga...
- Dobro, dobro, - Doktor je pokusao da me utjesi, ne znajuci da se ponovo zajebavam.
Ili se nisam zajebavao mada sam htio da to tako zvuci. Ne znam. Nisam siguran.
posto nemam sam sta da izjavim prenjet cu ovde jednu pricu koju sam citao dok sam razmisljao kako
pa pomognem prijatelju koji je ovisnik.
Prica nije moja ali lijpo opisuje zivot i lijecenje jednog bivseg ovisnika.
Odmah se ispricavam za ponekad neprikladan rijecnik ali necu ispravljati pa oprostite...
evo i price bit ce tu djelova....
"Ponovo sam dobio zesci nalet inspiracije za pisanje koji se pojavio niotkuda i uletio u mene kao neka necastiva sila... Imam osjecaj da bih mogao da napisem 10 stranica teksta a da apsolutno nista konkretno ne kazem kao sto je to svojevremeno radio Dikens jer se u njegovo vrijeme knjiga naplacivala po stranici teksta... Steta je sto se tako ne radi i danas i kod nas i zato sto bih ja onda imao dovoljno love za svu drogu ovog i onog svijeta. Ovako, ostaje mi da se i dalje grcim pred kompjuterom po cijelu noc, u samoci, ludilu, krvi, onaniji i znoju dok se ostala srpska omladina zabavlja i udise zivot punim plucima u diskotekama, nocnim i striptiz klubovima... Stvarno sam u zajebanoj situaciji.
A zasto sam dobio nalet inspiracije ?
Zato sto sam dobio dopust na 5 dana iz bolnice za lijecenje izgubljenih narkomanskih dusa i iscijedjenih alkoholicara, umornih od zivota i zeljnih dobre kapljice bez obzira na to sto su svjesni da ta kapljica pije njih a ne oni nju. I tako, palo mi je na pamet da napisem rijec, dvije ili nesto vise o tim vrlim i velicanstvenim uvrnutim likovima koji stanuju u Miklosicevoj ulici u Beogradu u kuci ciji je redni broj 9.
Ta kuca otprilike nicim ne odudara iz mase okolnih kuca osim svojim nazivom - Specijalna klinika za lijecenje bolesti zavisnosti - vrlo specijalan i pomalo nevjerovatan naziv ( svi mi znamo da su te bolesti vise-manje neizljecive i da je pomalo drsko pokusavati ih izlijeciti ). Stari gospodin Balzak je mnogo mjesta u svojim knjigama ostavljao za detaljne opise gradjevina u kojim su bogu krali dane njegovi junaci, uglavnom starci puni para i zeljni piletine i ambiciozni mladi seljacici koji su pokusavali da upecaju neku stariju bogatu i razvedenu koku, ali stari Gospodin Balzak je, neka mu je laka crna zemlja, vec odavno postao hrpa pepela a ja nemam ambiciju da budem njegov nasljednik niti mi je on idol pa se necu mnogo zadrzavati na opisu same kuce. Samo cu reci da to nije kuca vec kucetina, sa gomilom dvokrevetnih soba i nekoliko trokrevetnih kao i sobom koju narkomani nazivaju inteziva a doktori intezivna njega. Iznutra je vrlo cista i prilagodjena svojoj svrsi i ispunjena novim i relativno tvrdim foteljama pogodnim za stvaranje hemoroida kao i medicinskim sestrama i tabletama koje se, nazalost, drze pod kljucem. Odmah na startu cu vas razocarati - sve sestre osim jedne Milene su prilicno neatraktivne ali ako se uzme u obzir da se vecini narkomana na pitonu uhvatila mahovina koliko dugo nista nisu jebali, ipak nisu za odbaciti.
U tu ustanovu sam dosao 11.05.2003. godine u podne. Bila je nesnosna vrucina, jedan od onih dana kada se pitate, da li ste, dodjavola, nekom precicom stigli u pakao a da vas je neko zaboravio o tome obavijestiti. Dosao sam u pratnji roditelja. Atmosfera u kolima na putu od Sarajeva ka Beogradu je bila toliko mucna da je necu opisivati. Jedino bih je uporedio sa 5. setom finala Svjetske lige u odbojci ove godine... Starci su ponijeli gomilu para i ogromnu nadu da ce se za moj "problem" zvani zavisnost od heroina konacno rijesiti a ja nisam ponio nista osim prilicno pune mokracne besike i velike zelje da je ispraznim. Narastajuce zelje. Potrebe. Nadu sam zaboravio da zapakujem i bilo mi je sasvim svejedno kako i gdje cu okoncati svoj sitni i beznacajni zivot, kao sto mi je i danas sasvim svejedno.
... kapija bolnice je bila zakljucana. Stari je pozvonio i vratima je prisao tip iz obezbjedjenja koji svojom pojavom ni najmanje nije ulijevao strahopostovanje - malo jaci vjetar bi ga oduvao, mozda cak i nesto zesci prdez. Kasnije mi je rekao da se zove Goran i da platom hrani troclanu porodicu koja ce uskoro dobiti prinovu.
Goran nas je pitao seljackim bosanskim naglaskom " - Vi ste oni iz Sarajeva sto ste zakazali sastanak sa doktorom ?".
- Da, mi smo ti - rekao sam preduhitrivsi zbunjenog starog.
- Izvolite uci u cekaonicu. - cijela stvar je djelovala prilicno profesionalno i izmamila mi je osmijeh na licu.
Usli smo u cekaonicu. To je obican hodnik sa 3 stolice i sekretaricom koja nema trup - noge joj pocinju iz vrata. Mislim da je dobro to sto nema trup jer su joj noge izvrsne za razliku od prosjecnog lica. Ispred svog stola je imala telefon i kompjuter na kojem je igrala pasijans ili tako neko sranje. Klasicna sekretarica. Otipkala je par brojeva i dobila doktora. Najavila nas.
- Podjite za mnom, molim vas, doktor vas ocekuje - rekla je.
Ustali smo i posli, cutke. Stari i stara zbunjeni a ja oznojen. Osjecao sam kako mi znoj curi niz ledja, mozda iz straha ili zbog nesnosne vrucine. Vjerovatno zbog obje stvari. Spustili smo se niz uske stepenice u podrum kuce koji je preuredjen u dvije kancelarije - na jednim vratima je pisalo dr N. E. - psihijatar, a na drugim dr B. L. psihijatar, direktor klinike. Usli smo na druga prateci glavu i noge koje su se odazivale na ime Nela.
U kancelariji nije bilo doktora. Bio je veliki radni sto, kompjuter i telefon i propagandni materijal bolnice.
- Zelite li neki sok, ili biste radije kafu ? - Nela su ljubazno nasmijesila.
Stari je htio sok, stara kafu a ja pivo. Pivo nisam mogao dobiti ( protivi se pravilima klinike ) pa sam se zadovoljio sokom. Doktora smo cekali listajuci prospekte klinike, sto nam je Nela predlozila slatkim glasicem. Da je situacija bila drugacija, stvor u gacama bi mi vjerovatno skocio do neba i zaklonio sunce i oborio svemirsku stanicu ili napravio neko drugo zesce sranje. U Americi bi ga mnogi registrovali kao NLO, samo da se tada nisam nalazio u klinici za skidanje od droge vec na nekom pristojnijem mjestu. To bi se npr. sigurno desilo na Exit-u. Prospekti su bili interesantni. Pisac je pokusavao da nas upozna sa nacinom rada klinike i svim njenim brojnim vrlinama dok je nedostatke, s druge strane, vjerovatno sasvim slucajno zaboravio da navede. Nije naveo da je u gornjem lijevom uglu direktorove kancelarije chekicao ogromni sivi pauk nad razapetom mrezom. Sudeci po velicini, nije se nadao muhi vec, u najmanju ruku, nekoj rodi ili prepelici... Prospekt je govorio sljedece :
Ovo je relativno mlada klinika, osnovana je 01.03.2003. godine i radi po Backsford programu, americkom programu za lijecenje bolesti zavisnosti, koji je najbolji na svijetu i uspjesnost izljecenje raste do nevjerovatnih 75 % kod narkomana i 65 % kod alkoholicara. Sama klinika je veoma udobna, elegantna, govori 8 jezika a 9. zamuckuje i ima najbolju hranu na svijetu. Malo je toliko dobrih hotela, sine, koliko je ova klinika ekskluzivna. To nam je prospekt govorio. Dodao je jos i to da se lijecenje od heroinske zavisnosti odvija u 3 faze od kojih ona prva traje 28 dana i odnosi se na detoksikaciju ( period kada se bacakate po krevetu i lupate glavom o zid u pauzama izmedju dva povracanja ili proliva u vrijeme apstinencijske krize ) i dijagnosticiranje problema. Ono u fazonu : zbog cega sam se, jebiga, poceo drogirati. Ta apstinencijska kriza se zahvaljujuci brojnim i kvalitetnim pilulama skoro sasvim ublazuje a vrijeme prolazi dosta brzo jer su dani ispunjeni citavim nizom rekreativnih programa. Druga faza se odnosi na vodjenje polusamostalnog zivota uz stalno nadgledanje napretka ili nazatka od strane najstrucnijeg tima psihologa i sociologa na svijetu. Treci dio je kenjao nesto o resocijalizaciji ali nisam stigao da ga procitam jer je u kancelariju uletio doktor B. L., psihijatar i direktor vrle klinike...
Evo da se javim samo sa kojom recenicom. Citam malo na forumu narkomanija.ba i gledam sudbine pojedinaca i obitelji.
I kad sam se ustao od kompjutera i prosetao doslo mi je glavu opet sto sam odavno znao. Hoce li covjek biti sretan nije uvjtovano s tim
Koliko imamo ili u kakvim se okolnostima nalazimo. Niti moramo cekati dok se ovaj ili onaj problem rijesi. Sve sto u ovom trenutku imamo je dovoljno da bi bili sretni.
Samo nikako da ja to sprovedem u djelo. Ipak nikako da osjetim tu duboku srecu, uvjek cekam dok se to ili ono ispuni da budem sretan. Morat cu porati malo na tome da nista nije potrebno i da je sve ovako kako je u redu i dovoljno da se bude sretan.
Dva su se mala prijatelja klizala
na zaleđenom jezeru.
Bio je oblačan i hladan dan.
Led je iznenada popustio i
jedan od njih je propao u vodu.
Voda nije bila duboka, ali led se počeo stezati.
Drugi dječak je otrčao na obalu, dohvatio kamen i pojurio do unesrećenoga. Svom je snagom razbijao led, i uhvativši prijatelja za ruku, izvukao ga iz vode.
Kad su stigli vatrogasci začuđeno su pitali:
Kako si uspio samo kamenom i
svojim slabim rukama razbiti toliki led?
Macka je, hvala na pitanju, ziva i zdrava... i mrtva
Austrijski fizicar Ervin Šredinger (Erwin Schroedinger), dobitnik Nobelove
nagrade za fiziku, izveo je 1926. godine matematicki obrazac koji prikazuje
zavisnost talasne funkcije od prostorno-vremenskih koordinata za razne cestice
i njihove sisteme. Talasna funkcija, zapravo, formalno predstavlja talasne
osobine cestice. Prilikom “kvantnog skoka”, u kome se prostorno nedefinisani
talas “pretvara” u cesticu, trebalo bi nekako odrediti gde ce ta cestica
da se pojavi, ali je talasna funkcija ovde zatajila. Ona, naime, omogucava da
se odredi samo verovatnoca njenog pojavljivanja, a ne i da se odredi gde ce
se pojaviti (kao da se Bog ponovo kocka!) Osim toga, umesto da se ovim
obrascem razreši paradoks kvantnih skokova, cestice su i “na papiru” (predstavljene
matematickim jezikom) neprestano “skakale” iz jednog stanja u
drugo.
Tada je Šredinger rekao Boru:
“Da sam znao da se nikada necemo osloboditi
ovih prokletih kvantnih skokova, ne bih se ni upuštao u taj posao”.
Pojednostavljeno receno, kad “niko ne gleda”, cestica se krece svim mogucim
putanjama, ali kad “Bog baci kocku” (kad izvršimo merenje), mozemo sa sigurnošcu
da kazemo gde se cestica pojavila. Tada je, jezikom kvantne mehanike
receno, došlo do “kolapsa talasne funkcije”, jer su sve do tada moguce
putanje cestice svedene na samo jednu.
Ako bismo, kao na prilozenoj slici, postavili izvor jonizujuceg zracenja
(B), on bi emitovao prostorno nedefinisane elektromagnetne talase, dakle na
sve strane podjednako. Ali kad bi se u blizini našao Gajgerov brojac (C), on
bi detektovao samo jednu po jednu prostorno definisanu cesticu. Zamislimo
da smo sve to stavili u sanduk (A), koji je dobro zatvoren tako da eksperimentator
(G) ne vidi šta se u njemu događa. Ako cestica uleti u cev Gajgerovog
brojaca, on ce je detektovati, aktivirace se mehanizam (D) koji oslobaoea
cekic, ovaj razbija staklenu flašu sa cijanidom (E) koji se prosipa i ubija
macku (F). Ako ni jedna cestica ne pogodi cev brojaca, macka ce preziveti
ovaj surovi eksperiment.
Recimo da smo ovakav sanduk zatvorili i ostavili da stoji neko vreme.
Recimo, takođe, da postoji verovatnoca od 50% da ce (za macku smrtonosna)
cestica tokom tog vremena pogoditi cev brojaca. Posle toga posmatrac otvara
sanduk i zatice zivu ili mrtvu macku, ali, pre nego što je sanduk otvoren,
macka je (bar sudeci po pravilima kvantne fizike) istovremeno i ziva i mrtva!
Ovaj problem nije gnoseološki (ne tice se našeg saznanja ili neznanja o
tome da li je macka ziva ili mrtva) jer je ona upravo i ziva i mrtva istovremeno.
Tek kad se uverimo u ishod eksperimenta, dolazi do kolapsa talasne
funkcije i macka ili umire ili nastavlja da zivi i da lovi miševe.
Šredingerov hipoteticni eksperiment (autor crteza Villiam R. Warren, Jr)
Ovaj cuveni hipoteticni eksperiment, u svetu nauke poznat kao Šredingerova
macka, ilustruje spekulacije o mogucem uticaju kvantne teorije na
shvatanje makro-sveta, kakvog mi poznajemo. Ovo otvara mnoga pitanja.
Šta je realnost? Ako se sudi po pravilima kvantne mehanike, realnost ne postoji
dok je mi ne vidimo, drugim recima dok je naša svest ne “osvetli”. S druge
strane, da li je neophodno da postoji posmatrac G (covek) ili je dovoljno i
prisustvo macke da bi došlo do kolapsa talasne funkcije, jer je i ona zivo bice
koje ima sposobnost percepcije? Ako jeste, da li bi i prisustvo miša bilo dovoljno?
Ili mozda komarca? Amebe? Gde je granica?
S druge strane, šta ako macku zamenimo covekom? Tog hipoteticnog
coveka, inace, teoreticari su krstili “Vignerov prijatelj”, po Judzinu Vigneru
(Eugen Wigner), fizicaru koji je razvio mnogo varijacija na eksperiment Šredingerove
macke. Prisustvo coveka svakako bi bilo dovoljno za kolaps talasne
funkcije, ali mora li to baš da bude eksperimentator van sanduka ili moze
da bude i nesrecnik koji sedi u sanduku?
Neki čovjek putovao k velikoj kući. K posljednjoj postaji svih ljudi. Promatrao je ... i promatrao. Uz put je bilo mnogo toga: ptice pjevice i veselo cvijeće. Pjevao je i smijao se s njma. Zaustavljao se kraj zaplakane djece, plakao s njima i otirao im suze. Sve je skupljao u svom srcu. A ruke je držao slobodne, da bi njima mogao mahati, milovati ili svirati frulu.
- Nije li ovaj siromašak? - govorili su ljudi.
- Nisam li bogat? - mislio je on sam.
Tako on dođe na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog sam mu otvori .
- Tebe sam već više puta vidio - reče čovjek. - U pticama, cvijeću, u nasmijanim ljudima. Nisam li te vidio da plačeš u suznim očima djece?
Bog samo reče: - Uđi!
U velikoj je kući pjevao zbor:
- SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA
* * *
Drugi čovjek putovao k velikoj kući. K posljednjoj postaji svih ljudi. Nosio je teške kovčege. Sve što je na putu otkrio, htio je imati i zadržati... Ruke su mu bile preslabe da to sve prihvate.
- Biti bogat znači biti sretan! - naučio je. Svakog dana brojio je svoje kovčege da vidi nije li uz put što izgubio. Uvijek je brižno pazio da se ne spotakne o kamenje ili da se ne sklizne po travi. Tako su mu oči bile potpuno zaposlene.
Tako dođe on na velika vrata posljednje postaje svih ljudi. Bog mu sam otvori.
- Zašto mi ne pomogneš? - reče čovjek.
- Ne mogu sam sa svom ovom prtljagom na vrata!
Nije prepoznao Boga. Mislio je da je vratar. Dade mu napojnicu i pomisli u sebi:
- Što ću ja ovdje, zapravo?
- Da, što hoćeš ti ovdje, zapravo? - reče Bog. - Mi se uopće ne poznajemo.
U velikoj kući pjevao je zbor:
- SRETAN ČOVJEK VIDI DALJE OD OBZORA!
Ovaj čovjek nije shvatio pjesmu.
Ne shvaća je ni danas.
Psalam 1. može se nazvati velikim natpisom nad čitavim psalterijem, njegovim svojevrsnim naslovom. Trijeznim, govorom, gotovo kao u formulama kao da želi prenijeti grubu skicu, Psalam pred čovjeka iznosi alternativu: put u propast - ili put Zakona.
Riječ je o radosti zbog Božjih zapovijedi. Tko danju i noću razmatra o tome putu, "tome se raširi srce te u neizrecivoj sreći zbog ljubavi trči putem zapovijedi Gospodnjih" - tako je sv. Benedikt (RB Proslov 49) sročio svoje iskustvo da Božja zapovijed nije nešto što čovjeka sputava ili što bi čovjeku ograničavalo njegove životne mogućnosti. "Ne kao teret, nego kao sreću doživljava on dar Božje riječi koja mu je darovana" (Erich Zenger). Svi dobivaju ako se drže Božjih zapovijedi. Židovstvo je svjesno da su zapovijedi u službi slobode. Čovjek nije pljeva što je vjetar raznosi. On dobiva svoje dostojanstvo, to znači svoju težinu pred Bogom, svoju slobodu i svoju radost. Da, židovstvo poznaje "Blagdan radosti zbog Zakona", "Simhat Torah". Tako je velika ljubav prema Zakonu i radost zbog Božjih zapovijedi, da Židovi na taj dan plešu sa svitkom Tore u rukama.
Zakon daje uporište te ujedno otvara put. Stojimo čvrsto poput drveta, te ujedno koračamo putem. Dvije suprotne slike u Psalmu nisu u proturječju.
Dolazi mi na pamet rečenica Hilde Domin, koja rabi te iste slike: "Treba moći otići, a opet stajati čvrsto poput stabla."
Otići, dati se na put, te istovremeno čvrsto stajati i ostati - to ukazuje na dva lica koja prožimaju naš život.
Otići može u negativnom smislu značiti: muž napušta ženu s malom djecom; ili pak žena napušta muža s hipotekom na novoj kući. Čovjek odlazi da bi pobjegao pred odgovornošću, kad osjeća poteškoće, ili kad jednostavno više nema volje nastaviti.
Suprotnost odlasku jest ostanak. No i tu treba razlučiti stvari. Postoji ostanak koji znači okoštalost, hod u mjestu, tvrdokornost i ukočenost: "Neka sve bude po starome. Ništa se ne smije mijenjati."
Ako se malo pomnije razmotri i razmisli, takvi odlasci i takvi ostanci zapravo se svode na isto. Obojica, kako onaj koji odlazi tako i onaj koji ostaje, bježe od života. Obojica odbijaju trijezno i odgovorno prihvatiti život koji konkretno žive, premda znaju da im ga je Bog poklonio i povjerio. Niti jedan, kako onaj koji bježi tako i onaj koji ostaje, ne žele se mijenjati.
Psalam pak želi da dođemo do jasnoće, da svojemu životu pristupamo s istinom i odvažnošću.
Tada ostati znači: Svatko ostaje kod svojega uvjerenja, kod svoje istine, kod odluke koju je jednom donio. "Ostajem kod svoje riječi!" "Održat ću svoja bračna obećanja. Ostajem sa svojim bračnim drugom." "Ostajem kod svoje vjere, kod Isusa." To nema nikakve veze s tvrdoglavošću, nego je riječ o postojanosti, vjernosti. Ostajem kod toga, unatoč teškim okolnostima i protiv svih trendova.
"Treba moći otići, a opet stajati čvrsto poput stabla", kaže Hilde Domin. Kod hodanja jedna noga uvijek ostaje na tlu, dok druga iskoračuje prema naprijed.
Samo s obje noge napredujemo. Tko želi odjednom iskoračiti s obje noge i otići sa svom silinom, neizbježno pada jer više nema pod nogama čvrsto tlo, ostaje bez uporišta. Noga koja iskoračuje, uvijek treba nogu koja stoji. Tko se pak ukoči i ne iskoračuje, ostaje gdje jest, ne miče se s mjesta.
No ako je Isus naša čvrsta noga, možemo iskoračiti, a da ne odemo. Ostajući u njemu, uvijek iznova pronalazimo ravnotežu.
Kamo i kome da idemo? Tko pokazuje usmjerenje, tko znade put? Zvijezde padaju. Ideali blijede. Ideologije koje su željele zavladati svijetom, srušile su se pred našim očima. Velike riječi i krilatice postaju prazne, mrtve.
Petar uime svih kršćana odgovara: "Gospodine, kome da idemo? Ti imaš riječi života vječnoga! I mi vjerujemo i znamo: Ti si Svetac Božji" (Iv 6, 68-69).
Riječi života. "Blago gladnima i žednima pravednosti." "A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje..." "Tko izgubi život svoj, taj će ga spasiti." Isusova poruka nikada nije prazna, nikada prevladana. "Ja sam uskrsnuće i život."
To su riječi od kojih se može živjeti, riječi koje daju život, život koji ostaje, koji vrijedi.
U papi Ivanu XXIII. prepoznajemo svetog i odvažnog Božjeg čovjeka, u čijem se životu i djelovanju kao u malo koga ostvarivalo to "moći otići" i "čvrsto stajati poput stabla".
U svojemu nutarnjem prijateljevanju s Kristom stari je Papa pronalazio čvrstu stajaću nogu, tako da je bio spreman na odvažne iskorake koji su za Crkvu bili oslobađajući. No to nije bio odlazak, bijeg, nego upravo suprotno. On ostaje u Kristu, štoviše trči k njemu dok napušta ono što je naslijeđeno, jer je mnogo od toga zastiralo pogled na Krista. Sam je to rekao: "Svijet se kreće. No to je Božji svijet. I mi se moramo kretati mlada i pouzdana srca. Pozvani smo, ali ne počivati na naslijeđenim putovima, nego prihvatiti novu i ponekad tajnovitu Božju budućnost sa svijetom te s njome ići."
Blago nama ako nam Bog podari nešto od dobroga duha pape Ivana, od njegove odvažne "mogućnosti odlaska" i "čvrstog stajanja poput stabla" u Kristu.
Ovo su neki textovi iz takozvanog „Tominog evandjelja“. Kaze se da je Toma bio mistik i da se textovi moraju citati tako. Evo za danas 3 isjecka.
(6) Njegovi su ga učenici pitali: "Želiš li da postimo? I kako da se molimo i dajemo milostinju? I kako da se hranimo?" Isus reče: "Ne lažite, i ne činite ono što vam je mrsko; jer sve je otkriveno pred licem neba. Poslije svega nema ničega skrivenog što neće biti otkriveno, i nema ničega pritajenog što će ostati neobjavljeno."
(13) Isus je upitao svoje učenike: "Pogledajte me malo i recite mi komu sam nalik." Simon Petar mu reče: "Ličiš na pravednog anđela." Matej mu odgovori:
"Nalik si mudrom čovjeku koji je ispunjen razumijevanjem." A Toma mu reče: "Učitelju, moja usta uopće nisu u stanju kazati komu si nalik." Isus im tada odgovori: "Ja nisam vaš učitelj, jer svi ste se napili iz pjenušavog izvora kojeg sam davno odmjerio."
Zatim se povuče s Tomom, i reče mu tri riječi na uho. Kad se Toma vratio drugovima, oni ga upitaše: "Što ti je Isus rekao?" Toma im reče: "Kad bih vam ponovio samo jednu jedinu riječ koju mi je on rekao, uzeli biste kamenje i bacili ga na me, a iz kamenja bi izbila vatra i progutala vas na mjestu."
(14) Isus im reče: "Ako budete postili navući ćete grijeh na sebe; ako budete molili bit ćete prokleti; ako dajete u milostinju, učinit ćete zlo svojem duhu. I ako odete u bilo koju zemlju i prolazite njenim predjelima, ako vas ljudi prime, jedite što vam ponude i iscjeljujte bolesne među njima. Jer ono što ulazi u vaša usta neće vas ukaljati, ali će vas ukaljati ono što izlazi iz njih."
Bilo bi mi drago da ostavite komentar na bilo koji text. Ako imate svoje neko objasnjenje ili nacin kako ove textove tumaciti.
Pozdrav Daniel
Iznosim ovdje jedno meni interesantno razmisljanje na temu dobro i zlo od pocetaka vremena.
Preuzeto je sa bloga blade777
Nadam se da ce vam biti interesantno...
pozdrav Daniel
U početku bijaše Riječ, I riječ bijaše kod Boga, i Bog bijaše riječ. Ova bijaše u
početku kod Boga. Sve je po njoj postalo, I bez nje ništa nije postalo, što je postalo.
(Sveto Evanđelje po Ivanu)
Savršenstvo, predivna svjetlost, ugodan osjećaj ekstaze, a sve to opstoji u harmoniji i zajedništvu. Osjećaj neograničene ljubavi prema Stvoritelju i od Stvoritelja. Sve tako bi u vremenu i prostoru do jednog trenutka kada za jednoga svjetlost nije bila dovoljna svjetlost, a ekstaza više nije opstajala u harmoniji. I tada reče svom Stvoritelju i riječ ga odbaci u vječno progonstvo.
Duše u blizini svjetlosti Stvoritelja u svojoj neograničenoj ljubavi poželješe spoznati osjećaj tjelesnosti, a Stvoritelj u svojoj neograničenoj ljubavi ne mogne ih odbiti. Obečaše da će kroz spoznaju tjelesnosti zadržati dostojnost povratka, i da će svojom budnošću uliti snagu u tijelo smrtnika.
Tada još nisu imali toliko jakog protivnika, koji je u svojoj najodvratnijoj tamnoj strani stvarao vlastiti plan o ostvarivanju nauma o ponoru vječne propasti. Odbačeni anđeo je počeo ostvarivati zamisao o suparništvu i u svojoj odvratnosti drznuo se prkositi Bogu. Duše koje su u početku prebivale u dvoje ljudi bijahu zavedene i ne pričekaše odobrenje Stvoritelja da iskuse ono što im je obećano. Tada bijahu kažnjene, ali ne i napuštene od Boga.
Prođe od tada vrijeme koje bi zabilježeno u prostoru i napuštaše duše predivnu svjetlost i mnoge od njih se nikada neće vratiti svom vječnom nebeskom Ocu. U svojoj neograničenoj ljubavi On im u svakom trenutku pomaže, bijahu li dostojne Njegove svjetlosti. Dokazujući svoju savršenu ljubav, šalje svog Sina dušama zarobljenim u tjelesima, napadanih od strane prognanog anđela, Došao je od Oca za spasenje duša dokazujući istinitost o postojanju savršene ljubavi. Strahovita bol nasuprot ostvarenog osjetila tjelesnosti iz kojeg proizlazi zadovoljstvo.
Koliko iskazane ljubavi i pretrpljene boli, koliko patnje uz beskrajnu nadu da će riječ postići nadmoć nad oštricom ugode koja proizlazi iz blagodeti materijalnog, riječ koja će svojom snagom držati duše budnima, da se mognu oduprijeti svim nedaćama i tako si svojom dostojnošću osiguraju povratak u vječni život.
Takvom žrtvom i pretrpljenom boli Otac , Sin i Duh Sveti
djeluju u jednom i kao jedno pokazujući nam primjer savršene ljubavi.
Zasljepljenima blještavilom materijalnih vrijednosti, onemogućen nam je jasan pogled na prave vrijednosti, a svojim nedostojnim postupcima uspavljujemo dušu, te takvim djelovanjem odbacujemo sebe u ralje vječne propasti, u kraljevstvo odbačenog anđela. O, vi uspavane duše u tjelesima smrtnika, probudite se!
Probudite se i oslobodite naboj pozitivne energije, oduzmite đezlo princu tame ,ne dopustite da se stvara privid nadmoći na ovom svijetu, težnje uspavanih za materijalnim, molitvu za materijalnim vrijednostima, čime se nesvjesno darujemo u ruke anđela propasti.
Tako su jasne smjernice koje nam je naš nebeski Otac ostavio po Isusu Kristu, otkupitelju i spasitelju. Probudit ćemo naše duše jedino skrušena srca i u iskrenoj ljubavi moleći se za pomoć da budemo dostojni povratka u blizinu predivne svijetlosti, donijevši sa sobom pobjednički barjak proslavivši tako Spasitelja za sve vijeke vijekova.
Da, teško je raskinuti lance kojima smo okovani za ovozemaljske vrijednosti. U takvom sužanjstvu nema ugode, koju ćemo osjetiti, onda kada uspijemo biti skrušena srca. Dostojni i pravedni osjetiti ćemo radost, ugodu u blizini i oko srca. U svojoj iskrenosti osjetiti ćemo postojanost duše. Kada osjetimo takvo iskustvo, taj osjećaj nikada više nećemo željeti izgubiti. U molitvi, uspostaviti ćemo neraskidivu vezu sa viječnim nam Nebeskim Ocem.
.......Zamišljen tako, kroz meditaciju i iskrenu molitvu, došao sam do spoznaje o istini o postojanju Boga Oca Svemogućega i njegovog Sina Isusa Krista našeg Spasitelja. Očistivši se od grijeha, koji proizlazi : Mišlju, riječju, djelom i propustom. Postio sam najmanje dva dana u mjesecu sa iskrenom nakanom da se očistim od grijeha i budem dostojan molitve. Misli koje su potom uslijedile djelovale su mi kao vrpca koja se odmotava i na taj način mi stavlja na uvid potrebite informacije.
Kada sam se zamislio o tome kako nije dobro što ponekad između Crkvi Kristovih nije uspostavljena najbolja veza, i zašto uopće ima toliko Crkvi? U mislima mojim dobio sam odgovor : Zamislite da ima jedna velika površina zemlje koju treba natopiti vodom da bi zemlja bila plodna i zamislite jednu veliku rijeku koja je natapa vodom, te ju tako čini plodnom . Uz obale rijeke je plodno tlo, ali površina plodnog tla ne može biti tolika kao površina plodnog tla više rijeka raspoređenih po površju. Sve te rijeke otiću u istu vodu. To je kao što nas Kršćanstvo vodi k istom Nebeskom Ocu. Grijeh je i svaka pomisao na svađu i netrpeljivost kao i uzdizanje iznad drugoga veličavši vlastite zasluge. Naš Nebeski Otac traži od nas da budemo u jedinstvu vjere. Kada u tome uspijemo, Isus Krist, naš Spasitelj na ovom svijetu vodit će kraljevstvo svoje Crkve, čije je temelje svojom mukom i žrtvom izgradio. Zamislite da je Kršćanstvo predivan hram izgrađen na temeljima čiji je osnovni dio Isus Krist, utemeljen u vjeri pravednika. Nosiva stijena hrama je Sveti Petar Apostol, kojem je Krist kazao: „Pođi samnom i učinit ću te ribarem ljudi ! „
Sve crkve Kristove su dijelovi zajedničkog hrama (Kršćanstva)
Kako prolazi vrijeme, površje Svetog hrama se povečava, a pripadnici Crkvi Kristovih budnošću svojih duša moraju paziti da svojim djelovanjem ne oštete nosivu stijenu, jer rušenjem nosive stjjene cijela građevina Svetog hrama ne bi više mogla štititi duše u tijelima smrtnika i duše bi tada bile prepuštene silama zla.
Prave prijatelje se najlakse nalazi u djecjoj dobi
Danas me je obradovao e-mail od prijatelja iz osnovne skole. Nismo imali kontakta preko 20 godina.
To me navelo na razmisljanje da kao djeca imamo iskren odnos jedni prema drugima, bez maski i pretvaranja, upoznajemo covjeka. Kao odrasli ucimo se glumiti neke uloge i biti neko drugi. Zasto je to tako, sta se sa nama dogodi?
Ponekad me pitaju: "Je li taj rast u svjesnosti postupna stvar ili dolazi kao grom iz
vedrog neba?" Neki sretnici to dožive kao blijesak. Jednostavno postanu svjesni. Drugi opet
rastu u tome, polako, malo po malo, sve više i više. Pocinju zapažati stvari. Iluzije nestaju,
fantazije se gube i dolaze u dodir sa stvarnošcu. Nema nekog opceg pravila.
Jako je poznata ona prica o lavu koji je naišao na stado ovaca i na svoje iznenadjenje ugledao lava medju
ovcama. To je bio lav kojeg su ovce othranile kad je bio mali. Blejao je kao ovca i trcao
okolo kao ovca. Lav je krenu ravno prema njemu i kad je stao pred njega, lav-ovca poceo je
sav drhtati. Lav mu rece: "Što radiš medju ovim ovcama?" I ovca-lav odgovori: "Ja sam
ovca." I lav rece: "Ne, ne, nisi ti ovca. Podji za mnom." I tako je poveo ovcu-lava sa sobom
do jezera i rekao mu: "Pogledaj." I kada je ovca-lav pogledao u svoj odraz u vodi snažno je
zaurlikao, i u tom trenutku bio je promijenjen, i nikad više nije bio onaj isti.
Ako imate srece, i ako su vam bogovi naklonjeni, ili ako ste blagoslovljeni Božjom
milošcu (upotrijebite teološki izraz koji hocete), mogli biste iznenada shvatiti tko je "ja", i
više nikad necete biti isti, nikada. Ništa vas više nece moci ožalostiti, i nitko vas više nece
moci povrijediti.
PS: osim ako opet zaboravite to sto ste naucili (ovo nije od De Mella :)
opet isjecak iz knjige...
Želite li biti sretni? Neprekidna sreca je neuzrokovana. Prava sreca je neuzrokovana.
Vi me ne možete uciniti sretnim. Vi niste moja sreca. Pitajte probudjenu osobu: “Zašto ste
sretni”, i reci ce vam: “Zašto ne?”
Sreca je naše prirodno stanje. Sreca je prirodno stanje male djece kojima Kraljevstvo
pripada dok nisu zagadjena i zatrovana glupošcu našeg društva. Ne morate ciniti ništa kako
biste postigli srecu, jer se sreca ne može postici. Zna li itko zašto? Zato jer je vec
posjedujemo. Kako možete postici ono što vec posjedujete? Zašto je onda ne osjecate? Zato
što nešto morate odbaciti. Morate odbaciti svoje iluzije. Ne morate dodati ništa kako biste
bili sretni, morate nešto odbaciti. Život je lak, život je radostan. Teške su samo vaše iluzije,
težnje, pohlepa, nastojanja. Znate li od kuda dolaze te stvari? Iz poistovjecivanja sa
svakakvim etiketama!
Po neosjetnom, neosjetno; po osjetnom, osjetno; po duhu Božjemu, misao.
Duša sama, bez iskusnog učitelja, slična je užarenom, ali osamljenom ugljenu:
mjesto da se jače užari, on se ohlađuje.
Bog od tebe traži radije najmanji stupanj čiste savjesti, negoli sva djela što bi ih
mogao učiniti.
Vrabac koji je sjeo na visak ima dvostruku muku: da se odlijepi od viska i da se
očisti. Tako ima dvostruku muku onaj koji zadovoljava svojim požudama: da prevlada
požude i, kad ih je prevladao, da se oslobodi onoga što je od njih ostalo uza nj
priljubljeno.
Na kraju života polagat ćeš račun o ljubavi. Nauči se, dakle, ljubiti kako Bog hoće
da ga ljubiš, i ostavi svoj osebujan način.
Ako hoćeš da se u tvom duhu porodi pobožnost i da poraste ljubav prema Bogu i
želja za božanskim stvarima, pročisti dušu od svake težnje, od svake privrženosti i
htjenja, tako da se ne brineš tjeskobno ni o čemu. Jer kao što bolesnik, kad izbaci zle
sokove, odmah osjeti blagodat zdravlja i tek za hranu, tako ćeš se opet naći u Bogu,
ako se liječiš na rećeni način; inače, što god činio, nećeš napredovati.
Ako želiš naći duševni mir i utjehu i istinski služiti Bogu, ne traži zadovoljstva u
onome što si ostavio, inače ćeš se naći ondje gdje si bio, ili spriječen kako si i prije
bio spriječen, a možda i više; nego ostavi sve stvari koje ti preostaju i ograniči se na
jednu koja donosi sa sobom svako dobro: to jest izaberi svetu samoću, s kojom je
združena molitva i božansko čitanje, i tu ustraj u zaboravu svih stvari. Ako ti te stvari
ne nalaže dužnost, više ćeš ugoditi Bogu što čuvaš i usavršuješ samoga sebe, negoli da ih sve skupa stečeš; jer što koristi čovjeku da steče cijeli svijet, ako dušu svoju
izgubi?
Biti na šteti i da nas svi iskorištavaju spada na odvažne duše, smione grudi i
predana srca: radije davaju negoli primaju, čak i sami sebe, jer posjedovati sebe
smatraju velikim teretom, i više vole da ih drugi posjeduju i da nisu svoji. I uistinu više pripadamo onom neizmjernom dobru negoli sami sebi.
Moja mana je perfekcionizam. Ako imate tu manu i svjeni ste te mane pocinjete shvacati koliko vas to u zivotu sputava.
Bilo kakva odluka u mom zivotu mora biti sagledana sa svih mogucih kutova. Sve opcije moraju biti promisljene i najidealnija opcija provedena u djelo.
Tako da kupovina neke obicne elektronske stvarcice rezultira u citanju bezbroja foruma i usporedjivanju bezbroja cjena i danima i nocima zabavljanja oko te gluposti gdje bi neko drugi samo otisao u ducani kupio to i uzivao u tome.
Eto toliko o toj mojoj mani, koje bi se bilo dobro rjesiti :-)
Čovjek nije tek skupina kemikalija kojima se treba zagnojiti tlo. Čovjek je božanskog porijekla, Bogu sličan, ali se odrekao svoje božanske prirode, čineći samoga sebe većim od Boga. Svijet nije usputna postaja, već mjesto opredjeljivanja. Mjesto nadvladavanja koncepta dobra i zla, slobodne volje i izbora. Odskočna daska za Nebo. Zato je čovjeku potrebno pobožanstvenjenje.
nosceteipsum
"Ako bogovima nazva one kojima je riječ Božja upravljena - a Pismo se ne može dokinuti - kako onda vi onome koga Otac posveti i posla na svijet možete reći: Huliš - zbog toga što rekoh: Sin sam Božji!" (Iv 10, 35-36).
Kao što su Krist i Otac jedan u drugome, tako i mi trebamo biti u Kristu i On u nama. I u Ivanovim poslanicama, biti spašen znači dioništvo u Bogu i biti "poput njega". Postajanje Boga čovjekom ono je što omogućuje pobožanstvenjenje čovještva i ljudskih bića. Bog uzima u boštvo ono što je naše i zauzvrat nam daje ono što je vlastitost Božja, tako da mi milošću postajemo ono što je Bog po naravi, bića koja su učinjena sinovima i kćerima u Sinu.
O pobožanstvenjenju:
"Riječ Božja, naš Gospodin Isus Krist, koji je učinio, preko svoje izvanredne ljubavi, postavši ono što smo mi, da nam omogući da budemo ono što je On sam."
Sv. Irenej
"Jer Sin je Božji postao čovjek kako bismo mi mogli postati Bog." De Incarnatione, 54.3.
Sv. Atanazije
"Kako bi učinio bogovima one koji su bili tek ljudi... Onaj koji je bio Bog, učinio je sebe čovjekom." Sermon 192.1.
Sv. Augustin
"Mi smo zadržali položaj božanskoga do iste mjere do koje je Božji Logos, hotimično oplijenio sebe od svoje vlastite uzvišene slave, postavši istinski čovjek." O molitvi Gospodnjoj (PG 90, 877A).
Sv. Maksim Priznavatelj
"Jedinorođeni Sin Božji, želeći nas učiniti dionicima svog božanstva, uzeo je našu narav, kako bi on, postavši čovjekom, mogao ljude učiniti bogovima." Opusculum, 57.1-4.
Sv. Toma Akvinski
prema Damien Casy: Priroda našeg spasenja u Kristu: Spasenje kao dioništvo i pobožanstvenjenje
Zamislite neko pleme u Africi recimo. I sad zamislite neko vrlo zaposlenog i uspjesnog poslovnog covjeka naseg vremena. Jednog dana ostavi sve i ode zauvjek zivjeti u to pleme.
Evo da podjelim sa vama nesto sto me nasmijalo. Inace Vladu znam jos od prije i vec sam jedanput stavio njegov text. Ovaj put nisam vrsio nikakve cenzure nije mi se dalo...
Nice je rekao da je ironija sudbine da je prvi pravi hriscanin poslije Hrista, umro kao omrznuti ateista, misleci na Baruha de Spinozu... Kontam da je Nice golem komad seronje, recenica bi mu imala smisla da je jos dodao - za kog je on cuo. Jer kontam da je moralo biti mnogo takvih likova na ovoj sjebanoj planeti, ali ako nisu genijalni pisci, niko za njih i ne sazna. Nestanu skromno i tiho i to, na isti nacin na koji i zive.
Juce su me skinuli sa granice sa Srbijom, nisu mi dali da predjem preko Drine. Umalo me napad bijesa nije smjestio u zatvor i dozvolio snaznijim i bjesnijim od mene da me mlate do besvijesti i (za)jebavaju... Vracajuci se sa mosta (prokleti granicni prelaz Donji Sepak ili Supak), oslobodio sam se suvisnog tereta, koji bi mi smetao u poduhvatu da stopiram kuci, tj. bacio prokleti pasos, komad vozacke dozvole koji mi je preostao i nekakav papir i indeks sa postdiplomskog studija u kom je 5 polozenih ispita. To je moj doprinos istini da me bijes vodi u autodestrukciji. Morao sam zadovoljiti taj prokleti nagon... Pare su mi ostale u vozilu koje je preslo preko grane.
I tako, jebiga, nakon sto sam se smirio i prekontao da li idem na stop na lijevoj ili desnoj strani puta jer desno vodi u Bijeljinu, a tamo bi se mozda moglo nesto i zavrsiti (nisam imao para, ali imam neke prijatelje) ili lijevo, sto vodi kuci, stadoh uz put... Lijepo, ljepse, lijevo... Odvratno sam izgledao. Izbezumljen od bijesa, pod jakim, skoro julskim suncem, u odvratnoj plavoj trenerci, uskoj crvenoj majici na kojoj je ogromnim slovima pisalo ime banke u kojoj radim, vjerovatno sam licio na silovatelja starijih gospodja po parkovima, koji se preorjentisao na magistralne puteve ili nesto... Ali, uprkos mom pesimizmu i nedostatku vjere u sopstvene mogucnosti, ubrzo mi je stao automobil, neki stari pasat nekretnina, sa debelom gospodjom kao suvozacem, mali tihih tipom koji je vozio i plavim likom na zadnjem sjedistu koji je izgledao kao da je upravo sletio padobranom u Bosnu. Mislim, ovdje je toliko lako prepoznati stranca, da je to fakat smijesno. Ne radi se tu samo o izgledu, vec generalno o stanju tijela i duha i nekakvom ociglednom, jasno vidljivom izrazu cudjenja na licu, koji nikad ne nestaje... Debela gospodja me pitala znam li engleski, a kad sam slagao u znak potvrde, okrenula se onom plavom tipu i mahnula mu da izadje.
Prvo je iskocila vreca. To je bilo nesto sivo, ogromno, kao komad debele posteljine, pun necega, zavezan na cvor... Onda je lagano spustena ofucana i skenjana gitara, pa je aterirao i Vessa... Mislim, nisam dobio jebeni prevoz ni do Zvornika; umjesto toga tipovi su mi uvalili Finca koji prica suomi, jedan dijalekt laponskog jezika, svedski, ruski i pomalo njemacki... Naravno, odmah sam ispucao sve rijeci finskog/suomi jezika koje znam - Mati Nikenen, Jane Ahonen, Vile Kante, Ari Peka Nikola, Kimi Raikonen, Jari Litmanen. Nije bas puno pomoglo, izgleda da tip nije zainteresovan za sport. Rekao sam zatim na engleskom da mi nijedan dijalekt laponskog ne polazi bas od jezika, pa smo se sporazumjeli da pokusamo pricati na engleskom. Tip je po profesiji stoper, po opredjeljenju hriscanin. Zanimanje mu je sviranje hriscanske muzike bilo kome ko zeli da ga slusa i propagiranje hriscanske price o ljubavi boga prema nama i ljubavi ljudi prema ljudima... Pravi Finac, nema sta. Mislim, ne zbog price, nego zbog izgleda. Masna, ulijepljena plava kosica, sitan kao da je trenirao skijaske skokove (ili barem trebao pokusati, djelovao je kao potencijal za letenje, kao pticica, jebiga), blijed ten covjeka koji sunce rijetko vidja i sunce rijetko vidja njega. Prljave, ofucane farmerke, duboke kosarkaske patike kao stvorene za generisanje natprirodnog smrada iz carapa, majica dugih rukava na kojoj je pisalo - Jesus will save our lives. Rece mi da sam prvi covjek koji zna pricati engleski, kog je sreo, otkako je presao granicni prelaz Horgos (pomislih, kako jadna konkurencija)... Rekao sam da je to sasvim okej jer ce rijetko i u Engleskoj pronaci nekog Engleza koji zna pricati srpski. Kad oni nauce srpski, mi cemo uciti engleski. To bi bio fer dil... Kad se nasmijao, okurazio sam se zesce, pa sam ispalio onu standardnu frazu - pricaj srpski, da te cijeli svijet bombarduje. Ponovo se nasmijao hladni, suzdrzani Finac, sto bi rekli nasi veliki poznavaoci skandinavskih naroda, pa ja tako skontah da imam opako fleksibilan humor : jebote, duhovit sam cak i kad se prevedem na engleski... Znacilo mi je to mnogo, kako za moj engleski, tako i za pisanje i to. Zato opalih po prici sa tipom. Rece mi da je prije 27.09.09. krenuo iz Finske, preko Estonije, Poljske, Slovacke, Madjarske, Srbije, Bosne i Hercegovine, Crne Gore, do druga u Albaniju... Genijalna ideja, nema sta. Trenutno putuje u Sarajevo, pa odatle planira piciti u Montenegro.
Naravno, Bosancu u meni je odmah bljesnula fenomenalan plan - zasto liku ne bih pokazao neku autobusku stanicu, pa se probao prislepati uz njega, da i meni plati kartu do Sarajeva... Odgovorio je da ga autobusi ne zanimaju i izvadio iz dzepa 3 gvozdena evra i papirnu novcanicu od 20 dinara. To je bilo tacno za 3 evra i 20 dinara vise para nego sto sam ih ja u tom trenu imao u dzepu... Kad se sve sabere, nismo imali dovoljno ni za kiflu, jebiga (ovdje se metalni evri ne primaju). Tako smo bili primorani da stopiramo. Kad je lik izvadio kartonsku tablu na kojoj je pisalo - Israel, pa njom poceo da mase vozacima automobila koji su nas hladno zaobilazili, provalio sam da su mi male sanse da sa tipom daleko doguram... Mislim, pored puta, stoje dvojica frikova, jedan lici na silovatelja starijih gospodja u parkovima, koji se preorjentisao na magistralne puteve u vristecoj crvenoj majici sa logom banke u kojoj je radio; a drugi strendzer do jaja, sa ogromnom prljavom vrecom, gitarom i kartonskom tablom na kojoj pise - Israel (tj. odvratni narkoman, garant; sta god znacilo ono Jesus na njegovoj majici) i ocekuju da ce im neko stati da ih poveze... Finac je, naime, cuo da je Israel pravo dobra fora na koju ljudi na Zapadu padaju, pa te prevezu gdje pozelis.
Rekoh mu da nisam hriscanin, ni musliman. Nisam ni ateista, kontam da postoji neka visa inteligencija ali je ne kontam (nije skontao ni on mene, engleski mi je, inace, izvanredan)... Rekao je - okej. Bog voli sve ljude i svi ljudi vole istog boga, mada nisu toga svjesni. I ljudi treba da vole jedni druge jer tako treba, a i Bog ih je zbog toga stvorio... Razlike su prelijepa stvar jer razlike u ljudima cine svijet zanimljivim. Slozio sam se. Razlike su jako zanimljive jer u njima pronalazimo dobar motiv da se medjusobno mrzimo, a vjerovanje u Boga nas motivise da se medjusobno ubijamo... Nasmijao se cinizmu. Okej, ovdje je nedavno bio rat, prisjetio se, ali on i dalje voli sve ljude. Evo, u Skandinaviji je jako tesko stopirati, ljudi stalno negdje zure, a opet se pronadje neko ko mu stane i preveze ga. Balticke zemlje je bukvalno prepishao u par koraka... Ruski vozaci i vozaci iz bivsih sovjetskih republika mu ponekad traze nadoknadu, kad izlazi iz auta, u vidu novca. U Njemackoj mu uglavnom staju Turci i oni ga voze. Fini su ljudi, mozda najljubazniji koje je upoznao. Poneki mu cak daju i novac prilikom izlaska iz automobila. Jednom ga je marokanski taksista u Svedskoj pocastio besplatnom voznjom i jos mu darivao 100 kruna, dovoljno da vozom pici jos gomilu kilometara... Slovacku je presao u jednom danu, kao i Madjarsku. Ali, nesto ga je u Srbiji gadno zakocilo... Nasmijao sam se. Rekao sam mu da su ljudi u Srbiji nepovjerljivi i puni straha, a najvise vole da citaju crne hronike u novinama. Nesto mi bilo ljepse da mu tako odgovorim, umjesto da mu kazem da je zalutao na prokleti Balkan, da lici na prokletog frika i da ga jedino frik veci od njega moze prevesti do zeljene destinacije ili eventualno, neki stranac sa Zapada, u prolazu ka Hrvatskoj ili nesto... Ne htjedoh ga prepadati. Svakako je prethodnu noc proveo u napustenoj rusevini, spavajuci u vreci za spavanje. Smrzao se kao u Finskoj. Nasmijao sam se, to je valjda taj cuveni finski humor.
Stao nam je tip sa kombijem, primio nas obojicu. Sjebo sam se sirokim pogledima sofera, toliko atipicnim za cmar Evrope u kom zivim. Pricao sam sa soferom desetak minuta, uveseljavao ga pricom o kretenu koji iz Finske stopira do Albanije sa odvratnom vrecom i propagira hriscanstvo... Sektas neki, a ? - pitao je vozac. Stao nam u Zvorniku. Presli smo put od Donjeg Supka do Zvornika za nesto vise od 3 sata, sto smo mogli uraditi i pjeske, da smo pokusali... Ali, mene su vec boljele i ruke i noge od razgovora na engleskom jeziku.
Finac je jako zainteresovan za hramove, bez obzira na koju se vjeru odnosili. Juce je pronasao neku pravoslavnu crkvu koja je izgleda tek u izgradnji, tj. u njoj nije bilo nicega i nikoga, samo bijeli zidovi i nesto prikladnog namjestaja. Nije bilo ni svestenika... Objasnio sam mu da je to obicaj u ovoj zemlji. Svestenici su jako rijetko u hramovima, obicno samo svrate pred vece da pokupe pazar sa ikone i od prodaje svijeca, a danju tezgare... Skupi su, do jaja. Odrepuju jednu pjesmu na sahrani i pokupe masan honorar. A sto se tice hramova, ovdje nije fazon da on bude lijep i svrsishodan. Vazno je samo koliko je velik, narocito ako je u pitanju multietnicka sredina, kao Kozluk na primjer (kroz koji smo usput prolazili). Tu se nalaze najveca dzamija i najveca crkva koje sam ja vidio u Bosni. Tu igru obicno dobijaju oni koji posljednji prave svoj hram jer tako mogu procijeniti koliko velik treba biti da bi nadjebao konkurenciju, a para za izgradnju toga nikad ne nedostaje... Ponovo se smijao Finac... Ne znam koliko je iskren taj smijeh bio. Presaltati smo se na muziku. Interesovao sam se otkud to da iz Skandinavije dolazi toliko satanistickih metal bendova. Uozbiljio se. Pitao me sjecam li se da je satanisticki bend iz Finske pobijedio na Evroviziji prije nekoliko godina. Rekao sam da su dobili samo zato sto su ruzni; eto, oni su pobijedili jer su ruzni sa maskama, a godinu dana poslije pobijedila je cura iz Srbije koja je ruzna i bez maske... Ponudio me je hranom. Imao je susenu ribu i vodu. Pokusao sam da jedem, ali izgleda da nisam bio dovoljno gladan.
Govorio mi je da su ljudi u Skandinaviji jako usamljeni i ozlojedjeni. Depresivni i sjebani. Previse piju i samoubijaju se... Pomislih kako je Finska za mene obecana zemlja... Jos sam saznao da je tamo 17 000 jezera, mjesto od 1000 stanovnika u kojem on zivi izrazito antiruski nastrojeno, a nalazi se pored jednog od najvecih jezera. U Laponiji se govori potpuno drugacijim jezikom, a sami Laponci imaju vise od 10 razlicitih dijalekata i razbacani su u 3 skandinavske drzave, a ima ih i u Rusiji... Fini, cudni, covjeculjci. Gledaju svoja posla, klizu se i grudvaju u snijegu. A samoca nije samo pitanje geografije, pobunio sam se, to je stanje duha... Odusevio se. Jos sam dodao da mozes zivjeti u Njujorku i dalje biti najusamljeniji covjek na svijetu. Rekao je - da, ako ne osjecas prisustvo Boga u sebi, sto me je prilicno isfuralo. A danas ljude jebe i nacin zivota, kapitalizam. Stalno negdje jure. Evo, koliko dugo nas dvojica stopiramo, a niko da nam stane... A fakat, gotovo svaki jebeni automobil bi za kratko usporio kad bi nam se priblizavao, a zatim bi sofer rukom pokazivao da skrece lijevo. To mi je bilo zesce smijesno. Lijevo je bila jebena Drina, nista drugo, nikakvo skretanje. A Finac je govorio o tome kako ljudi vole da odjednom ucine neku veliku dobru stvar, pa se ne zaustavljaju da bi odradili sitne dobre stvari. Tj. nas bi hladno prevezli do Sarajeva, a ne bi onu kratku relaciju prije skretanja... Htio sam mu reci da je to obicna gomila govana. Ljudi se zeljom da cine krupne dobre stvari samo opravdavaju da ne cine sitne, a zapravo ne zele raditi nijedne ni druge. Istinski... Naravno, zapetljao sam se u engleskom i tip me nije skontao...Tada smo odustali od daljeg razgovora. Uzeo je gitaru i poceo svirati i pjevati.
Pjevao je nekakvu religioznu muziku na tri jezika - suomi, svedskom i engleskom. Ovu trecu sam provalio, radilo se nesto o ljubavi, ali ne mislim da se odnosilo na zene, prije na nekakvu apstrakciju... Inace se cinilo da su Fincu zene i seksualnost prilicne apstrakcije. Za ljubitelje psihologije, napomenucu da je Vessa dijete razvedenih roditelja, koji trenutno zive 1000 km udaljeni jedno od drugog, a on je negdje izmedju njih... Koncert je prekinuo kombi koji smo ustopali. Bila je to marica iz koje su iskocila trojica drotova.
Likovima se ucinilo nesto sumnjivo u tome sto dvojica ludaka stoje pored puta na 50 metara sa granicom, sa ogromnom vrecom punom Necega Gadnog, kartonskom kutijom na kojoj pise Israel, majicom nekog americkog narkomanskog benda Jezus vil save jour lives, majicom sa logom domace banke itd... Naravno, brzo sam ih primirio rijecima da nemam nikakve proklete dokumente sa sobom, a da sam sasvim slucajno sa strancem koji je iz Finske krenuo u Albaniju. Pri tome, nisam mogao da prikrijem bijes, da li zbog sopstvene gluposti, da li zato sto jebeno mrzim jebene drotove, a pogotovo one sa brkovima koji su tupi kao kurac i ne znaju progovoriti ni rijec engleskog, ali znaju nesrecnom hriscaninu stoperu oteti torbu i gitaru i divljacki je pretresati. Pretresli su i mene, bas ono, detaljno, ukljucujuci i onaj kofercic (da ne detaljisem)... Strpali me u maricu i poceli da zajebavaju. Branio sam se istinom sto je vjerovatno bila najveca gomila nebuloza i lazi sto je neki kriminalac smislio, a oni je culi ikada u zivotu... Srecom, desetak minuta kasnije dobili su potvrdu da je nekakva budala, silovatelj starijih gospodja u parkovima osujecen u namjeri da predje granicu, a u vreci nesrecnog putnika nicega sumnjivog osim nehigijene i malo susene ribe i vode i cudne knjige na svedskom jeziku (biblija) i nekakvih crteza i rijeci ispod njih (note i tekstovi crkvenih pjesama), pa nas pustise. Finac se cijelo vrijeme smjeskao... Smjeskao sam se i ja dok sam govorio da je u pitanju jebena budala koje mi je zao, pa sve kontam da ga strpam u neki auto koji ide za Sarajevo, a onda cu se i ja nekako kasnije prebaciti. U glupim ocima glupih drotova se jasno moglo procitati da smatraju da sam mnogo glup tip...
Kad su nas vec prestali jebavati, prisao sam Fincu i rekao mu da traze od nas da se razdvojimo jedan od drugog. Masno i grdno slagah tipa. Okej, rekao je, stisnuo mi lazljivu manipulatorsku ruku. Nabacio vrecu preko desnog ramena, gitaru ponio u lijevoj... Napravio par koraka, pa se vratio. Izvadio komad papira, napisao mi svoje ime i prezime i tacnu adresu mjesta u kom zivi. Dao broj telefona i mejl adresu. Rekao da mu se obavezno javim kad budem dolazio u Finsku. I da mu mejlom posaljem neki od svojih tekstova, preveden na neki od jezika kojim zna pricati (negdje sam u prici nabacio da se bavim i piskaranjem). Tu mi se malo javila Savjest, pa odlucih da ga pocastim savjetom da karton okrene na drugu stranu i na njoj napise - Sarajevo (mozda time dobije 0.1% vise sansi da mu neko stane, dakle ukupno da ima 0.2% sansi da do kraja dana dodje u glavni grad drzave u srcu Balkana)... Onda je ponovo produzio naprijed. Pa se ponovo okrenuo i dobacio mi - Are You hungry ? - pokazujuci na vrecu u kojoj je bilo hrane jedva dovoljno za jedan ili dva obroka... Odbio sam ga sa osmijehom, ali mislim da cu taj prizor vjecno pamtiti. To je jedan od onih detalja koje ne mozete zaboraviti nikad u zivotu. Tek tako se jebeno urezu u pamcenje. Odrpani tip sa gitarom u ruci i vrecom na ledjima, na najcudnijem putu na svijetu i za vecinu ljudi luzer do jaja sa promasenim zivotom, bez prebijene pare u dzepu i jedva svjestan uzasa situacije u koju je upao, nudi te sa iskrenim osmjehom, posljednjim ostacima hrane koje ima, a ti si ga upravo lazima otresao sebi sa grbace da bi se lakse prebacio kuci...
Ironija je da sam ga 15 minuta kasnije gledao sa visine, kako stopira 500 metara dalje od onog na kom smo se razisli, posto mi je ponovo stao vozac kamiona... Vozio je nekakav metal iz Alumine, to znam jer me je zamolio da mu provjerim prijemnicu i otpremnicu. Razlikovale su se u 100 kg... Trebao je primiti 31360 kg tereta, a natovarili su ga sa 31460 kg... Na moje cudjenje, odgovorio je rijecima da to nije nista, nekad znaju promasiti i za 2-3 tone zeljeza.
Stao mi je u Podgori, vukojebini na putu izmedju dvije druge vukojebine, Milica i Vlasenice.
Kvantni skok. U fizici je poznat termin kvanta, točno određenog iznosa energije potrebnog za prelazak elektrona iz nižeg u više stanje. Na prirodu ne gledam kao na nešto odvojeno od cjelokupnosti duha i materije, zapravo materija je tek niži energetski oblik istoga. Vrlo je kruta i gruba u usporedbi s finijim i višim frekvencijama dimenzije koju nazivamo duhovna razina. Čak i u toj duhovnoj sferi postoje različite razine. Isus tako govori o prvima u paklu i zadnjima u raju. Što je kvantni skok za čovjeka? Čovjek se muči nekim problemom kojeg nikako ne uspijeva riješiti. On se vrti na istoj energetskoj razini. Slično je s destilacijom. Ako grijemo smjesu etanola i vode, njezino vrelište će biti na oko 75 stupnjeva, koje odgovara vrelištu etanola. Voda neće moći dosegnuti 100 stupnjeva dok sav etanol ne ispari. Mora čekati. Tako je i s čovjekom. On mora čekati dok se ne riješi svih prepreka koje je postavio u svome umu da bi postao slobodan. Dodavanje novih briga i problema ne pomaže čovjeku da doživi svoj kvantni skok. Zato šuti, otrpi uljeza u svojoj nutrini dok ne ishlapi. Možda se čini dugo ponekad, ali što je cijeli ovaj život spram vječnosti? Šuti, ne dolijevaj u svoj um ono što će te spriječiti da ideš dalje. Šuti i sa zahvalnošću primaj takozvano dobro i zlo, kada se čini da su tvoje životne okolnosti negativne. Šuti i otrpi. Ne kukaj, jer ulaziš u začarani krug. Šuti i čekaj svoj kvantni skok. On je još jedna stepenica bliže pravoj Stvarnosti, Bogu.
čovjek se može osjećati dobro i bez ikakvog povoda. Bezuzročno. Takvo stanje je zapravo prirodno stanje duha, povezanost s Bogom. Sasvim je prirodno da se čovjek osjeća dobro. Mala djeca se u pravilu osjećaju dobro. Njihovo dobro raspoloženje je upravo zarazno. Takvo stanje je uglavnom oslobođeno uma, seže duboko iza njega. U samu srž duše. Kod odraslih je takvo stanje manje često, stoga kada se pojavi, treba ga objeručke prigrliti i sačuvati. Što je potrebno za to? Ništa. Upravo ništa. Biti sasvim spontan, biti ono što jesi, sviđalo se to drugima ili ne. I ne dozvoliti ničemu da nas izbaci iz tog stanja.
Subota, studeni 29, 2008
Privlačnost Boga
Za čovjeka koji ima određenu razinu svijesti Bog je neodoljivo privlačan, kao muškarcu predivna žena. Zbog svoje transcendencije on nije privlačan toliko oku, koliko duši koja, sićušna i slaba, zatreperi na njegov spomen kao svijeća na večernjem povjetarcu. Bog je izvor svega obilja koje je čovjeku potrebno, smiješno ga je usporediti s bilo kime. On je otac i majka djeci svijeta, napuštenoj od sviju, ne toliko fizički koliko emocionalno, bez topline i ljubavi. Bog je savršena žena i muškarac, posjednik svega što je ikada postojalo, najslavniji umjetnik, slikar, pisac i znanstvenik. Svijet mu oduzima to pravo, slaveći smrtnike kao vlastita božanstva, ali u njima nema ničega više do li u poljskom cvijeću, koje cvate i miriše i potom ga više nema. Ponekad se ljudi dive istom tom cvijeću u herbariju, i ništa više. On je najveći ljubavnik onima čija strast plamti nezaustavljivo vječnim plamenom. Pošteni kršćani će se vjerovatno zgroziti nad ovakvim riječima, zaboravljajući da se časne smatraju Kristovim zaručnicama. Uska su vrata koja vode u život. Ovaj život je samo naznaka Stvarnosti koja oduvijek postoji, čovjeku u njegovoj taštini je teško prihvatiti da je bez Boga jedno veliko ništa. Boga ne može definirati religija niti itko drugi osim njega samoga u najdubljim dubinama duše, glasom savjesti i intuicije. Pa ipak, religije čuvaju prastaro sjećanje na njega i zbog toga ih treba poštivati i proučiti. Za mene je Isus najprivlačnije biće u svemiru, njegova misija i život su mi trajna inspiracija. I padam i odmičem se od njega, ali on je toliko veličanstven da mu se uvijek vraćam. Nisam limitiran niti jednom religijom, Isus je jednostavno moj izbor. Moja stranka, moja ideologija, moja vjera, magnet i najveća ljubav. On ima riječi života koje moja duša prepoznaje. On poznaje put do Boga jer je od njega i poslan, da oni koji imaju uši čuju riječi Istine.
Danas mi se pojavila misao u glavi "tko je onaj na koga mislimo kada kazemo JA".
Vecina ljudi ima svoj izraz lica za svaku osobu koju poznaje. Naprimjer kada na ulici sretnete neku staricu imate drugaciji izraz na licu nego kad sustretnete svog bankara ili kad vidite dijete ili malu bebu.
Jesmo li ijedan od tih izraza lica i osjecaja mi? Svi znamo kakav nam je najcesce izraz lica kada se osjecamo u svojoj privatnosti bez da nas neko gleda kada mislimo da nas nitko ne promatra, e ja mislim da je to nase pravo JA.
I sada pitanje kako bi to bilo kada bi se poceli istinski tako odnositi prema svakome bez izmisljanja i pokusaja da se nekome dopadnemo. Kakav bi to svijet bio? Eto to mi je proslo kroz glavu danas.
Čini se da tamna noć sadrži dva aspekta. Tamnu noć osjeta, gdje se Bog fokusira na našeg “izvanjskog čovjeka” i na ono što činimo, dok se u tamnoj noći duha Bog fokusira na našeg “unutarnjeg čovjeka”, odnosno na ono što jesmo.
[Važno je naglasiti da ne možemo Boga podvrći našim ograničenim mjerilima i da je on vlastan da sa svakim od nas komunicira na način na koji On zna da je najbolji i najprimjereniji. On će izvršiti svoju vlastitu volju u našim životima na način na koji je to najadekvatnije za nas. 1 Kor 12:11 kaže da Bog daje darove “kako On hoće” i vjerujem da je identičan princip primjenjiv i u Njegovim planovima za naš život. On će to ispuniti na način za koji samo On zna da je najbolji.]
Razlika uzmeđu dviju noći može se najbolje oslikati analogijom između vatre i komada drveta. U prvoj noći (osjeta), vatra samo zahvaća površinu drveta, dok u drugoj noći (duha) vatra potpuno spaljuje drvo. U tamnoj noći duha Bog ide ispod same naše ljudske prirode. On naš “temeljni sistem” - sve naše predrasude, pretpostavke, tajne navike, skrivene motive, sva naša ego-centrična djelovanja i stremljenja izlaže vatri Duha i eliminira ih.
Zbog naših pretpostavki, iskrivljenih percepcija, devijacija ukorijenjenih duboko u nama, u samoj srži našega bića, vrlo često hodimo daleko od života u slobodi Duha. Mnogo onoga što “činimo” utemeljeno je na onome što “vjerujemo”. Naš sustav vjerovanja ne samo da je stup i potporanj naših misli i osjećaja, on također utječe i na sve ono što mi činimo, na sve naše djelovanje. Stoga, ako želimo promijeniti naše ponašanje, moramo otkriti u koje to neistine mi vjerujemo. Jednom kada smo im bili izloženi, kada smo ih vidjeli, kada smo ih priznali, odbacili, a zatim prihvatili pravu istinu, naše ponašanje se mijenja automatski. Naprimjer, ako vjerujemo da Bog manifestra svoju ljubav tako da dozvoljava da se samo “dobre i divne” stvari događaju u našem životu, tada, kada nam se dogodi nešto “loše”, naš sustav uverenja govori nam da nas Bog više ne voli. Stoga je imperativ da zamijenimo ta lažna uvjerenja naše prirode pravom, Božjom Istinom.
Dakle, nije nužno da je grijeh taj na koji se Bog fokusira u ovoj drugoj noći (mnogo ljudi koji se nalaze u ovom stadiju već su jako iskusni vjernici i već dugo hodaju putem Njegove Ljubavi), nego na našu samu ljudsku prirodu – našu orijentiranost na same sebe, našu samo-dostatnost, samo-zaljubljenost i sve naše “naravne navike” koje ne odražavaju Njega. To su stvari koje Bog želi izvući iz nas i eliminirati ih, jer nas ti stavovi često znaju odvesti u grijeh (i postati “korijen” naših grijeha). Dakle, u tamnoj noći duha Bog razlaže naše unutrašnje biće i čisti nas od naših unutrašnjih devijacija, iskrivljenih načina bivstvovanja, a počesto i od naših skrivenih grijeha.
Job je savršeni primjer. Svakodnevno je već priznavao svoje grijehe kada je Bog dozvolio da mu se počnu događati zastrašujuće stvari u životu. Bog čak govori na početku knjige da je Job bio pravednik. Bio je savršen, revan i bojao se Boga (Job 1:8). Ali je, u patnji i tamnoj noći, koje je Bog dopustio da se spusti na njegov život, Job umro svojoj lažnoj religioznosti, svojim površnim afektivnostima, svojoj rigidnoj teologiji i svojim iskrivljenim pogledima na Boga, umro je svemu onome što je bila zapreka za njegovo istinsko duhovno jedinstvo i sjedinjenje s Bogom.
Tamna noć duha je ono djelovanje koje je doslovno opisano u Poslanici Hebrejima 4:12. To je način na koji Bog razdvaja našu dušu i duh. To je postepeno prodiranje Duha Svetoga kroz sve nivoe naše duše do njezinih najdubljih dubina. U toj noći, Bog nam usmjerava pogled na sve ono za što, na prvi pogled, smatramo da nije u konfliktu s Njegovim načinom djelovanja: naš površni pogled na stvarnost, naše nade, naše afekstivnosti, naša osjećajnost, naša percepcija, naša revnost, naša uskogrudnost, naša stremljenja, naši osjeti, naše religiozno iskustvo i naše duhovne utjehe. To su neka od naših uvjerenja koja počesto hrane naš ponos, našu ego-centričnost i našu samo-dostatnost.
Te navike i ta egocentričnost koja nam je svojstvena ne bi se nikada promijenila da ih Bog ne izvuče iz nas i ne ukorijeni nas u Njegovoj Ljubavi. Ponavljamo, ti i takvi stavovi i uvjerenja nisu nužno grijeh, nego su jednostavno rezultat onoga što jesmo – što smo ljudska bića. Ovakvo naše “prirodno gledanje na stanje stvari” nastali su kao plod našega odgoja, kao rezultat utjecaja drugih na naš život, naših navika i na kraju kao produkt naših predrasuda i unaprijed izgrađenog sustava vrednovanja stvarnosti i događaja u našemu životu. Ta “čovječnost” nikada neće u potpunosti nestati, uvijek će biti prisutan bar mali djelić nje. Ona je ono što se naziva “tijelo”. Ipak, Bog nam želi otkriti i taj dio nas kako bi ga bili svjesni, te kako bi ga bili spremni razapeti na Križu. Kako bi dospjeli u Sveti Prostor Našega Srca u kojemu Bog boravi, nije dostatno samo raskrstiti s grijehom, nego i lažno “ja” mora biti raspeto. Tada, i samo tada će u nas moći biti ulivena Punina Duha i samo tada ćemo moći biti sposobni početi donositi plodove Kraljevstva Ljubavi.
Primjeri naših ego-centričnih načina djelovanja
Bog želi da ga upoznamo na jedan izuzetno blizak način, ne samo kroz našu dušu (gdje osjećamo kako Njegov život struji kroz nas), nego i kroz naš duh (gdje osjećamo Njegovu prisutnost). Da bi to postigao, On mora ne samo prokazati “sve što činimo” a što “nije od vjere” (tj., naš grijeh), nego mora prokazati sve naše “ego-centrične načine bivstvovanja” (ono što jesmo). Ti “prirodni načini gledanja na stvari” iako se ne smatraju grijehom, moraju biti iskorijenjeni jer su oni pogrešan sustav vrednovanja i iskrivljeni temelj na kojemu gradimo naše živote. Ako nisu raspeti, oni mogu ne samo suziti djelovanje Duha Svetoga u nama, nego mogu priječiti i našu intimnu povezanost s Bogom.
Bog želi sav naš negativni samointeres, svo podilaženje vlastitim slabostima, svu zavist, svu osvetoljubivost, okrutnost, ludost, egocentrizam, posesivnost, ovisnosti, navezanosti i sebičnost potpuno ukloniti iz naših srca. Ova isključiva usmjerenost na same sebe ne samo da narušava naš odnos s Bogom, nego očito utječe i na sav naš odnos prema drugima. Dok te negativnosti ne budu uklonjene iz naših duša nikada nećemo moći imati onakvu intimnu povezanost s Bogom za kojom čeznemo. Mi moramo biti oslobođeni svih naših sebičnih stremljenja, nada, planova, čežnja, sviđanja, tuga, razočarenja, hvastanja, krivnje, uspjeha, neuspjeha i utjeha, i umrijeti svim željama koje nisu od Boga, za Boga i po Bogu. Kao što u Tužaljkama 3:40 piše:”Ispitajmo svoje putove i ponovno se okrenimo Bogu.”
Nekoliko primjera naših “prirodnih”, ego-centričnih stremljenja i načina bivstvovanja:
PRETPOSTAVKE. Pretpostavke su sva ona unaprijed stvorena uvjerenja o određenim stvarima, događajima i osobama. Pretpostavka, sama po sebi, očito nije grijeh. Ona su vrlo bitna sastavnica ljudske prirode. Međutim, pretpostavka može vrlo često biti vrlo ego-centrična i postavljena na krivim temeljima koji nas, ako ih ne preispitamo, mogu dovesti do samozavaravanja i ogorčenja, koje JESU grijeh koji nas može odvojiti od Boga.
OČEKIVANJA. Očekivanja su vrlo usko vezana uz pretpostavke. Očekivanje je ono na što reflektiramo pretpostavke što će se dogoditi u budućnosti, bilo da se tiče ljudi, stvari ili događaja. Ona su, također, vrlo bitan dio ljudske prirode. Na kraju krajeva, svi mi imamo očekivanja, ona su dio naše samo-orijentirajuće ljudske prirode. Očekivanja sama po sebi nisu grijeh. Međutim, ako naša očekivanja nisu ispunjena na način na koji smo mi to zamislili, mogu nas dovesti do razočarenja i sumnje, a što bi nas u ekstremnom slučaju moglo dovesti do sumnje i napuštanja Boga.
RAZOČARANJA. Razočarenje je neuspijeh da zadovoljimo svoje sebi-orijentirajuće pretpostavke i očekivanja. Ali ako razočarenje nije zauzdano i ako ga nismo riješili (odn., predali Bogu), ono nas, također, može odvesti u gorčinu, povlačenje i depresiju koji će nas, naravno, blokirati djelovanju Duha Svetoga u nama.
USAMLJENOST. Zaigurno nije grijeh biti sam. Bog je u nas usadio potrebu za društvom. Kako to piše u Svetom pismu – stvoreni smo za zajedništvo i ljubav. Ali ako dozvolimo da nas samoća potpuno obuzme i počne nam upravljati i mislima i emocijama, to može dovesti do sebične manipulacije i pokušaja “držanja svega pod kontrolom”, što opet može spriječiti djelovanje Duha Svetoga u nama.
Postoje nećistoće i devijacije u nama samima koje mogu nad nama imati potpunu kontrolu, a da ih uopće nismo svjesni. Te ambicije, nade, snovi, ciljevi, želje, očekivanja i pretpostavke su uvjerenja, vrijednosti i navike kojih ponekada uopće nismo svjesni. Međutim, oni su često pred-programirani postupci na kojima gradimo reakcije na sve ono što nam se događa u životu. Dakle, od vitalne je važnosti da nam ih Bog otkrije i pokaže, kako bi ih mogli prepoznati i predati Njemu. Tada naš Duh može biti posvećen, oslobođen i tada mu je dana sposobnost da nas Duh vodi, upravlja i usmjerava na načina na koji Bog to želi. (Usp. Ps 139:23-24)
Mi možemo razviti sposobnost da zavaravamo druge ljude izvanjskošću, “čineći dobra djela”, ali ako je naš duh zarobljen bilo kakvim ego-centricnostima ili samo-hvastanjima, to će biti ništa u Božjim očima. (usp. Izr 21:2). Jedino je Bog u stanju vidjeti i čitati naša srca i jedini On zna naše istinske motive i namjere.
Zadivljen ovim blogom nosceteipsum izdvojio sam jedan post i za vas ...
Sve sam brige svoje predao Bogu. Tebi, Oče. To je moja volja. Dugo sam se opirao Tebi, slušao te jednim uhom i gledao krišom jednim okom. Toliko si me puta pokušao poučiti, ali moja je volja uvijek nadjačala tvoje namjere. Sve dok jednog dana nisam shvatio. Razlika između razumjeti nešto umom i shvatiti, osjetiti taj plamen Tvoje milosti u duši je nešto sasvim drugo. Najviše me smetala nepravda koju su mi činili razni ljudi, borio sam se za to da ju ispravim, borio sam se... ponekad bih, kratkotrajno, dobivao, no na koncu bih uvijek gubio. Gubio bih jedan dio sebe, pretvarao bih se u čudovište koje je ujedalo ne samo one oko mene, nego još više samoga sebe. Borio sam se u ime reda i pravde, boreći se zapravo protiv smetnji u svome životu. Dok mi nisi jasno pokazao da moj život nije moj nego Tvoj i da je pravda Tvoja. Pravda će neizbježno sustići one koji ju zaslužuju, tako da sam i sam, sprovodeći pavdu prema svojim željama, došao u poziciju sprovođenja Tvoje pravde nada mnom, što nije mudar izbor. I tako, odsada neka bude Tvoja volja. Ja ću, umjesto na stvari i događaje koji me smetaju, misliti na Tebe. Svoje misli dajem tebi. Svoje strahove i brige dajem Tebi, jer su prevara i iluzija. Svoju želju za istjerivanjem pravde predajem Tebi. Idem živjeti Tvoj život onako kako me Ti savjetuješ. Sve što trebam su Tvoj mir i blagoslov.
Bitno je ono svjedočanstvo kojim svjedočimo svojim djelima TJ plodovima koji svjedoče o nama samima a nastaju iz našeg stanja svijesti. Eto danas je dan kad vam želim u kratkim crtama posvjedočiti svoje iskustvo. U postu prije možete pročitati moje dane preobraćenja.
Trenutno želim stvoriti sliku da bih vam mogao dočarati sami značaj iskustva.
Živjeti u onom svjetlu stopljeni s naumom i naukom koja prianja komunističkom režimu a krši se o 1. Božju zapovijed.
Čovjek tada ima bitno različite pojmove o sebi i svijetu u kojem živi te iz njih vadi zaključke na pitanja uopće koja se postavljaju tijekom samog života. Tada dapače mnogi segmenti našeg života za nas same imaju drugačiji značaj i odjek u našim srcima od uopće stanja u kojem donosi zaključke jedan nazvani Kršćanin. Iskreno iznoseći svoje osjećaje i znanja stečena kroz plam života ne sramim se javno napisati da danas se zgražam nad svojim djelima koje ću poslije navesti zbog same usporedbe koja je neusporediva. Bijah razuzdan i mlad te i donosio sam zaključke koji su me i vodili u stilu «zavadi pa vladaj» sotona i ostale njegove sluge.
Želim to priznanje napisati vama sada ovdje al ne idu me riječi niti slova od jada svojih grijeha što kroz njih upoznah svoga gospodina Boga. Zar to nije moglo ljepše biti? Usporedbu ću vam sad svoju izliti!
Usporedit ću materijalno sa duhom svetim.
Tražio sam zadovoljštinu u suprotnom spolu., bijah grješan u tolikoj mjeri i slasti su se očitovale tome mome tijelu i uživao sam u neznanju grijeha i u samome grijehu do bola i noge su klecale a i gubio sam dar govora.
Bijah sa crnkinjom, Poljakinjom, Šveđankom i djevojkama iz nekih dijelova Hrvatske i Njemačke a smisla naposljetku nisam našao. Našao sam samo zadovoljštinu materijalnog u tijelu a snage sam dapače imao, ali nažalost ne i Duha Svetoga jer Gospodin Blagoslova za grijehe ne daje.
Vadih tada iz svoje glave zaključke u povodu rješenja nastalih problema, zamislite toga sklada kaosa i zbrke a odgovora ni do pola jada..
Dođe dan kada shvatih bit,
Isus mi pruži podršku i snagu za svoju pokoru,
Spoznah milost njegovu i ljubav krjeposnu tad noge mi slomiše i sve moje znanje se razvodniše. Rodih se nanovo na tom cvijetu trijema u ljubavi prema Kristu korak po korak kročim i hvala mu za te nove korake jer osjećam se kao njegovo dijete u svoj toj sveobuhvatnoj ljubavi toga unutarnjeg svijeta toga nevidljivog Hrama u našim srcima. Sad razumijem njegove riječi kad je rekao da po svojim plodovima ćete se poznavati. Naravno zbog toga jer će to biti vidljivi plod onoga nevidljivog što nosimo u svojim srcima, zar ne? Dok drugi će nas vrlo rado po vanjštini krivo prosuditi.
Kažem vam da ono što doživjeh s Kristom ima više ljubavi i sklada a jače me i slađe srušilo s nogu od bilo kojeg ikada doživljenog tijesnog orgazma. Koji je uopće neusporediv sa Duhovnim Životom.
Sva ta milost mi tijelo zavije, gorim u čahuri energije, noge mi klecaju. Kroz cijelo tijelo mi prolaze vlakovi zadovoljstva! Um mi se mijenja. Sretan sam a srce mi se para od tuge i boli što smo ih nanijeli svojoj savjesti, koju je Isus podnio na križu za iskupljenje naših grijeha.
Velike su to milosti i zasluge svakom tko nosi taj Križ, molim bez zaključaka sa ovoga svijeta? Ponekad u danu stegne me to breme sreće da hodati ne mogu pod Križem i nametnutim poštapalicama koje me kušaju sa toga trijema. Gledam tad duhom svojim jer tijelo mi snage za takav pothvat zaista nema. Isus je rekao JA sam Život i Smrt u njega se uzdam i straha mi uz njegovu pomoć nema.
Sve dok se skroz u tom mentalitetu Kristove ljubavi sa svojim tijelom ne stopim i prihvatim navike i razum toga u jednostavnije šesnaest slova napisanog «kršćanskog života».
Želja mi je samo prenijeti svoje svjedočanstvo. Jako volim Isusa i nikad si nisam mogao pojmiti mržnju prema ikome a pogotovo niti prema grijehu ili njegovu začetniku sotoni & Luciferu. Bog je ljubav a ona stanuje u našim srcima u tom hramu Božanske milosti koja se očituje po našoj savjesti u njemu u svemu dobrom.
sotona je ono suprotno od milosti, hladovina materijalnog kao naše tijelo bez Duha savjesti i ljubavi.
Ovih dana sam kroz patnju koju nosim prema Kristu sa Kristom i za Kristovu ljubav i ljubav sviju vas osjetio ogromnu količinu ljubavi koja se izljeva iz moga srca te stvara sliku, sliku ljubavi a ne mržnje prema svojim grijesima i sotoni. U Isusovoj ljubavi i Božanskoj milosti se nalazi i sam Lucifer ta i on je stvor Božji. Stoga ga ne mogu mrzit jer mržnja nema i nikad nije imala plodove dosljedne ljubavi Kristove. Volim cijeli život i taj plan te kao plod takve ljubavi Kristove u mome srcu se rađa racionalniji i dosljedniji odgovor na to pitanje uopće. Iz ljubavi odabirem Krista a odričem se mržnje jer sotona ima plan i želi da mrzimo i stvaramo odgovore na životna pitanja iz mržnje. Stoga molim se Isusu da nam otvori oči i uši a sotoni rado savjetujem da se pokori Isusu te da uz kajanje učinjenog popravi svu štetu učinjenu na zemlji i u zemlji a mene i drugih da se okani jer vremena je malo a posla previše.
Ali sotona zaslijepljen mržnjom i očajem neće vidjeti blagodati svoga Oca te će naposljetku kroz svoje ishitrene planove sijajući mržnju i gadosti svugdje po svijetu i dobiti plodove toga kova. Tada u to vrijeme uništit će i sam svoje kraljevstvo materijalizma..
Tad će biti plač i škrgut zubi
“Draga djeco! Danas vas pozivam iznova na obraćenje. Dječice, niste dovoljno sveti i ne zračite svetost drugima, zato molite, molite, molite i radite na osobnom obraćenju kako biste bili znak Božje ljubavi drugima. Ja sam s vama i vodim vas prema vječnosti za kojom treba žudjeti svako srce. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.”
Ako želiš naći duševni mir i utjehu i istinski služiti Bogu, ne traži zadovoljstva u
onome što si ostavio, inače ćeš se naći ondje gdje si bio, ili spriječen kako si i prije
bio spriječen, a možda i više; nego ostavi sve stvari koje ti preostaju i ograniči se na
jednu koja donosi sa sobom svako dobro: to jest izaberi svetu samoću, s kojom je
združena molitva i božansko čitanje, i tu ustraj u zaboravu svih stvari. Ako ti te stvari
ne nalaže dužnost, više ćeš ugoditi Bogu što čuvaš i usavršuješ samoga sebe, negoli
da ih sve skupa stečeš; jer što koristi čovjeku da steče cijeli svijet, ako dušu svoju
izgubi?
Prvo bih rekao što to nije. Ne smijemo pretpostaviti kako je
autor imao ili od Boga dobio znanje o dalekoj buducnosti. Dakle, beskorisna su sva
nagadanja o tome koliko ce Zemlja živjeti ili kada ce se Krist vratiti ili kada ce doci
kraj svijeta – nagadanja koja se temelje na Knjizi otkrivenja ili na Danielovoj knjizi
koja je takoder zbirka apokaliptickih videnja. No ta nagadanja muce ljude vec 2.000
godina jer su tijekom stoljeca mnogi pojedinci mahali Knjigom otkrivenja u ruci i
objavljivali kako razumiju njezinu numericku poruku te da je kraj svijeta blizu. Dosad
su se sve takve interpretacije pokazale pogrešnima; svijet je još tu.
Osnovna poruka Apokalipse jest nada u vrijeme progona. Upotrebljavajuci
simbolicni jezik – goleme zvijeri, zmajeve, potope, požare itd., autor opisuje svoje
vrijeme kao vrijeme teških nesreca i patnji uzrokovanih zlom. Svojim citateljima on
želi poruciti kako unatoc svemu Bog nadzire sve stvari te otud slikovit govor o
nebeskoj knjizi u kojoj je sve zapisano ili o ogranicenom vremenu trajanja takvoga
stanja, o andelima koji mogu pobijediti sile zla ili cak o dobrim zvijerima koje
pobjeduju zle. On progonjenima i onima koji trpe kaže da ne ocajavaju jer ce Bog
tome uciniti kraj i pobijediti. Spasit ce one koji su mu ostali vjerni i uništiti sile zla.
Kada ce se to dogoditi? Uskoro. Covjek može reci "uskoro" bilo da piše 500 godina
prije Krista (Ezekiel) ili 250 godina prije Krista (Daniel) ili na kraju prvoga
kršcanskoga stoljeca (Otkrivenje i židovski spisi poput IV Ezre). "Uskoro" je sa
stajališta Božjega, a mi moramo cvrsto vjerovati kako Bog nece dopustiti da njegov
narod bude neograniceno gažen i proganjan.
Knjiga ima i mnogo dublju poruku na koju cu se osvrnuti samo kratko. Postoji
uvjerenje kako je ono što se na Zemlji dogada u smislu ratova, progona i katastrofa
samo blijedi i beznacajan dio ukupne stvarnosti. Mnogo je važnije ono što se dogada
na nebu gdje andeli i sveci slave Boga te Božja pobjeda nad nadnaravnim silama zla
(na primjer Mihael protiv Sotone). Apokalipticki pisac cesto božansko vidi istodobno
kao zemaljsko te citateljima nudi smisao stvarnosti šire od kozmicke. Velicanstvene
nebeske liturgije dio su stvarnosti ako imamo oci vjere da bismo ih vidjeli. Stoga i na
zemlji moramo sudjelovati u nebeskome, a ne samo usredotociti se na ono što možemo
vidjeti i dotaknuti našim osjetilima. Misticno, onostrano, nebesko – sve je to dio
apokaliptickoga dara široj slici kršcanske vjere i razumijevanja. Zato osjecam veliku
odbojnost prema fundamenatalistickim stajalištima koji u djelima poput Otkrivenja
prije svega traže kljuc za sadašnju lokalnu povijest. Cesto im izmice glavna znacajka
misticne dimenzije.
Ako bi od doktora saznali da nam je ostalo malo vremena za zivot imali bi smo mogucnost ciniti i zivjeti kao do sada ili promjeniti neke stvari. Moje pitanje je zasto te stvari ne mijenjamo dok smo potpuno zdrav4
“Ljudi se ne žele odreći svojih ljubomora i tjeskoba, svoje zlovolje i krivnje, jer im ta negativna čuvstva daju energiju i osjećaj da su živi”, rekao je Učitelj.
Evo kako je to opisao:
Mjesni poštar krenuo je prečacem preko livade na svojem biciklu. Na pola puta opazio ga je bik i krenuo u potjeru. Jadni poštar jedva je stigao do ograde.
“Skoro Vas je stigao, zar ne?”, reče Učitelj koji je sve to promatrao.
“Da”, reče starac zadihan. “Svaki put me skoro stigne.”
Kada govorite o stvarnosti”, rekao je Učitelj, “pokušavate izreći Neizrecivo, tako da je sigurno da će vas krivo razumjeti. Tako i ljudi koji čitaju taj izričaj Stvarnosti koji se zove Sveto Pismo postaju glupi i okrutni jer ne slijede svoj zdrav razum, nego ono što misle da u Svetom Pismu piše. Ispričao je savršenu prispodobu kojom je to opisao:
Seoski kovač našao je šegrta koji je bio sprema puno raditi za malu plaču. Kovač je odmah počeo s poukom: “Kada izvadim potkovu iz vatre položit ću je na nakovanj, i kada kimnem glavom, udari je čekićem.” Šegrt je učinio upravo onako kako je mislio da mu je rečeno. I tako je sljedeći dan šegrt postao jedini kovač u selu.
"Tijekom svih godina mojih pokusaja da postanem sto je moguce bolja sportasica isprobala sam razlicite metode treninga i programa. Svima im je zajednicka bila jedino iscrpljenost. Ni jedna od tih metoda nije uzela u obzir najvazniji dio treninga - samo tijelo. Prolazite kroz proces, bez obzira na bilo sto. Nije vazno kako se osjecate, samo zagrizite i sprintajte, izdrzite i trcite jos koji kilometar, patite i satima vozite bicikl, i, Boze moj, morate jos podici sve one utege!" Tako je Martina Navratilova zapocela svoj predgovor knjizi Johna Douillarda Tijelo, duh i sport, izrazavajuci svoje nezadovoljstvo suvremenim metodama treninga. Nekoliko godina ranije, bas usred igracke krize u kojoj se nasla, njena ju je povremena trenerica Billie Jean King, inace jos jedna legenda svjetskog tenisa, upoznala s programom koji nosi neobican ali privlacan naziv: Nepobjedivi sportas. Autor programa, John Douillard, i sam nekadasnji sportas profesionalac - bavio se triatlonom - strukturirao ga je na osnovi proucavanja drevnih vjestina iz Indije i Kine. Douillard je objedinio nacela ajurvede i suvremenog sporta, povezao tjelesni, mentalni i duhovni vid fitnesa te ponudio program pomocu kojeg, tvrdi on, svaki pojedinac, amater ili sportski profesionalac, moze razviti svoje sposobnosti do neslucenih visina i postici rezultate o kojima se sanja.
Douillardovom programu sasvim sigurno nema ravnog na ovom planetu barem po tome sto obecaje vrhunske rezultate uz jedan uvjet kojeg obvezno treba zadovoljiti. Taj uvjet je NENAPORNOST. Da, dobro ste procitali, vrhunski rezultati, maksimum svojih sposobnosti, a uz lakocu kojom obicno prosecete od svoje kuce do mjesta na kojem vam je parkiran automobil.
Sportasi koji se svakodnevno doslovno ubijaju napornim treninzima ne bi li poboljsali svoje rezultate za koju stotinku sekunde, vjerojatno ce na ovo reagirati nevjericom. Takoder, rukom ce odmahnuti dogeri i rekreativci, a vjerojatno i prosjecan gradanin s viskom kilograma koji zna koliko je tesko potrcati za tramvajem ili se popeti stepenicama na peti kat. Ako su takve sitnice toliko naporne, kako bi se vrhunski rezultati mogli postici nenaporno?
Dakle, takva je reakcija prirodna, ali nemojte donositi zakljucke prije nego procitate cijeli clanak, a jos bolje Douillardovu knjigu. Njegove su tvrdnje argumentirane, ne samo teorijom vec i praksom. Navratilova ovako zavrsava svoj predgovor:
"...John Douillard je razlicit. Kod njega slusate svoje tijelo - ono ce vam tocno reci sto trebate ciniti. Koristim program Johna Douillarda vec osam mjeseci i nikad se nisam osjecala bolje. Jos uvijek naporno radim, ali sada dozvoljavam da tijelo odreduje ritam. Kao rezultat toga osjecam se dobro, izgledam dobro i sve je u meni uravnotezeno - osjecajno, mentalno i tjelesno djelujem u ravnotezi."
Martina Navratilova samo je istaknuti primjer uspjesne primjene programa Nepobjedivog sportasa. Medu Douillardove uspjehe spadaju mnogi americki sportasi poput triatlonca Scotta Moline, svjetski poznate body bilderice Joanne Arnold Madden, tenisacice Gigi Fernandez, kosarkasice Nancy Kalil, mnogih americkih bejzbolasa koji su u nas nepoznati, ali i mnogobrojnih amatera koji su primjenjujuci Douillardov program postigli rezultate o kojima nikad nisu ni sanjali.
Podrijetlo nepobjedivog sportaša
Osnovna zamisao programa je povezanost duha, tijela i duse, uz naglasak na razvoju skrivenih unutarnjih sposobnosti koje postoje u svakom covjeku. Na taj nacin ovaj sportski program zapravo postaje program samorazvoja. I doista, kao sto je to slucaj sa gotovo svim "novim" pristupima, i ovaj ima svoje korijene u drevnim civilizacijama.
Danasnje vjezbanje, ako nije profesionalno, uglavnom je potaknuto zeljom za boljim zdravljem. Medutim, jos u vrijeme drevne Grcke na vjezbanje se gledalo nesto drukcije. Povjesnicar Ksenophan je rekao: "Nijedan gradanin nema pravo da na podrucju tjelesnog vjezbanja bude amater; dio njegove profesije kao gradanina je da bude u dobroj kondiciji." Dodao je k tome kako je sramotno da covjek odraste, ne upoznavsi ljepotu i snagu za koju je njegovo tijelo sposobno.
Sudeci po Ksenophanu vecina nas bi se trebala sramiti. Tesko da smo spoznali makar i djelic onog za sto smo sposobni. U drevnim kulturama vjezbanje je bilo dio mnogo vece zagonetke. Izvorni Kung Fu majstori, primjerice, provode sate i sate, ne u svladavanju vjestine lomljenja cigli, vec u otkrivanju svog punog potencijala - kako bi postigli ono sto nazivaju prosvjetljenjem.
U drevnoj Indiji nastala je Dhanurveda. Dhanur znaci luk ili strijelac, a veda je znanje. Izraz Dhanurveda uglavnom se odnosi na borilacke i ratnicke vjestine. Medutim, u njoj su opisane osnove tjelesnog vjezbanja, natjecanja i sporta. Medutim, naglasak uopce nije na tjelesnom, vec na duhovnom.
U Mahabharati je opisano kako je jedan od najvecih boraca svih vremena, Arduna, primio instrukcije od boga Indre o tome kako uporabiti najmocnije oruzje kojim ce pobijediti bilo kojeg protivnika. Dostupnost tog oruzja nije ovisila o Arduninoj snazi ili tjelesnoj pripremljenosti vec o stanju njegove svijesti.
Kad se govori o duhovnom ili mentalnom vidu sporta, obicno nam na um padnu istocnjacke borilacke vjestine. Postoje odredene naznake da se vecina njih razvila iz indijske Dhanurvede. Prije otprilike tisucu cetiri stotine godina, indijski svecenik Bodhidharma presao je Himalaje da bi Budino ucenje prenio u Kinu. Na svom se putu zaustavio u samostanu Shaolin, u provinciji Honan, u sredisnjoj Kini. Njegovo se poducavanje u hramu Shaolin tradicionalno smatra izvorom borilackih vjestina u Kini. Nedavno su u zidovima hrama otkrivene dvije knjige koje se pripisuju Bodhidharmi pa je ova tradicija dobila na znacaju.
Legenda kaze da je Bodhidharma - kojeg su kasnije u Japanu nazivali Daruma - poducavao oblik budizma za razvoj duha i tijela poznat pod nazivom zen. Svecenicima u hramu Shaolin Bodhidharma je objasnio da ce ih poduciti tehnikama za razvoj tjelesne i duhovne snage kako bi mogli svladati Budin Put, ali je ubrzo otkrio da su tjelesno slabi i nesposobni pratiti njegovu obuku.
Njihov zivot u samostanu bio je usmjeren na unutarnji vid zivota - na duh, ili dusu - a malo su pozornosti posvecivali zdravlju i snazi tijela. Bodhidharma ih je poducio da se, iako se Budina poruka tice duse, tijelo i dusa ne mogu odvojiti. Nije moguce obuciti jedno, a da se ne obuci drugo.
Tjelesne tehnike koje je Bodhidharma poducavao nisu imale svrhu svladavanja neprijatelja, vec integrirani razvoj tijela, uma i duha. Rabeci te metode, zapisane u drevnim Ekkin sutrama, svecenici Shaolina postali su slavni zbog svoje fizicke i duhovne snage, hrabrosti i odvaznosti.
Poruka zen-budizma, prenesena iz vedske civilizacije iz Indije u Kinu, a kasnije i u Japan, govorila je o tome da se prosvjetljenje ne postize samo tihom, netjelesnom kontemplacijom. Zen-budizam je nacin zivota, koji se moze provoditi bilo kada - kao sto kaze poznata zen izreka - dok se nosi voda i dok se cijepaju drva. Ili, buduci da suvremeni covjek rijetko nosi vodu i cijepa drva, dok se trci za tramvajem ili igra nogomet.
Kad se postigne posebno stanje svijesti o kojem poducava Dhanurveda i zen, kao cudom, nosenje vode i igranje nogometa postaju duhovne aktivnosti. Osobi koja to postigne otvaraju se vrata neogranicenih izvora energije i inteligencije pa ona, stogod radila, to radi savrseno.
Tajna uspjeha: kozmički doživljaj zone
To posebno stanje svijesti u suvremenom sportu ima svoj naziv - zona. Zona je najtrazenije sportsko blago. To je mjesto na kojem se nalazite kad sve radite savrseno, kad je svaki pokret uravnotezen i svrhovit, kad lopta ulazi u gol ili kos bas kako vi zelite, kad kontrolirate svoje pokrete ali, cini se, i pokrete protivnika.
Profesionalni sportasi su svoj posao izvjezbali do maksimuma. Medutim, razlika izmedu dobrog ili cak odlicnog profesionalnog sportasa i istinske zvijezde je koliko cesto ili koliko dugo on ili ona mogu biti u zoni.
Poznati nogometas Pele opisao je svoje iskustvo zone u autobiografiji pod naslovom Moj zivot i predivna igra (My Life and Beautiful Game): "Usred utakmice osjetio sam cudnu smirenost koju prije nisam dozivljavao. Bila je to neka vrsta euforije. Osjecao sam da bih mogao trcati cijeli dan bez umora, da bih mogao prevesti loptu pored bilo koga iz protivnicke momcadi ili pored svih njih zajedno, da bih gotovo mogao proci kroz njih tjelesno. Bio je to cudan osjecaj, meni dotad nepoznat. Mozda se radilo o samopouzdanju, ali i prije sam mnogo puta osjecao samopouzdanje, a nije bilo tog cudnog osjecaja nepobjedivosti." Svi znamo da je Pele prolazio pored protivnickih igraca kao da ih nema. Nije to bio samo osjecaj, bila je to stvarnost u kojoj smo svi sudjelovali.
Svaki vrhunski sportas zna sto je dozivljaj zone, mada ga mozda ne zove tim imenom. Primjerice, sljedeca iskustva nisu uzeta iz knjige Johna Douillarda vec iz jedne od emisija o NBA igracima prikazane na HRT u svibnju 1994. godine.
Chuck Person: "Kad ste u "zoni", sve je lako i zelite samo igrati. Dati kos, vratiti se, uzeti loptu i ponovno zabiti. Shvatite da vas nitko ne moze zaustaviti!" Mark Price: "Ne dogada se to cesto. Ali kad se dogodi znate da ce svaka lopta uci. To je vrhunski osjecaj!" Dana Barros: "Osjecaj je neobjasnjiv. To je kao da sami sebe gledate na usporenom filmu." Dany Manning: "Tada je sve u vasim rukama. Kad ste u "zoni", kao da ste Bog!"
Zona je dakle sportsko iskustvo koje nadilazi granice bilo kojeg drugog dozivljaja - to je kozmicko, bozansko iskustvo! Zona je cisti zen, cisto savrsenstvo! U opisima zone mozemo prepoznati tipicna duhovna iskustva nalik novodobnim ili meditativnim. Primjerice, dozivljaj blazenstva, ugode kojoj nema premca, iskustvo svjedocenja (gledanje sebe na usporenom filmu!) te osjecaj savrsenog djelovanja (nitko vas ne moze zaustaviti!) koje prelazi u gotovo nadnaravni osjecaj bozanskog (sve je u nasim rukama!).
Prisjetite se tvrdnje s pocetka clanka; tvrdnje o NENAPORNOSTI kao uvjetu postizanja vrhunskih rezultata. Nadam se da je ta tvrdnja sada jasnija: u zoni nema napora, sve je lako. Prema tome, kaze Douillard, put do nje mora biti jednako tako lak. Naprezanje, bol, muka, znoj i sve ono sto povezujemo sa sportom, samo su pogreske nastale zbog naseg neznanja o vlastitoj naravi.
Fiziologija zone
Bilo bi neobicno da tako snazan dozivljaj nema svoje fizioloske znacajke. U pocetnim istrazivanjima koje je proveo, Douillard je dosao do nekih zakljucaka o fiziologiji zone koje je vrijedno istaknuti jer ukazuju na moguce metode kojima bi se zona mogla postici po volji. Najvaznije je to da se primjecuje nazocnost i subjektivnih i objektivnih znacajki lakoce i udobnosti. EEG obrazac zone potvrduje da se osoba osjeca opusteno, a ritam disanja, srcani ritam i osjecaj naprezanja znatno su nizi u usporedbi s klasicnim vjezbanjem, dok su postignuti rezultati vjezbe isti ili bolji.
Na grafikonu B mozete vidjeti tipicni obrazac mozdanih valova koji se ocekuje tijekom vjezbanja. To su beta-mozdani valovi, zajednicki svim aktivnostima uz otvorene oci, kao sto su razgovor, jelo, setnja ili vjezbanje.
Grafikon A pokazuje obrazac mozdanih valova koji je ocigledno skladniji. Mozdani valovi zabiljezeni grafikonom A uglavnom su alfa-valovi. U usporedbi sa grafikonom B koji oslikava duh pun misli, grafikon A povezan je sa stanjem duha koje je opustenije i stalozenije. Alfa-valovi se mogu pronaci tijekom sna, stanja duboke opustenosti, biofidbeka i meditacije.
Ono sto je neobicno za grafikon A jest cinjenica da su alfa-valovi nastali tijekom vjezbanja, a zapravo su znakoviti za stanje u kojem je misli malo, a duh i tijelo su opusteni. Cini se da bi to mogla biti neuroloska slika onoga sto sportasi ponekad zovu "stanje bez misli" u kojem se sve zbiva, a da o tome ne mislite. To je stanje veoma vazno jer tijekom sportskih aktivnosti, narocito tijekom natjecanja, nema vremena za razmisljanje. Ukoliko se prava akcija ili reakcija, pravi pokret, jednostavno ne pojave, prekasno je. Zbog toga sportasi tako cesto treniraju. Ako nesto ucinis tisucu puta, mozes se nadati da tijekom igre nece biti misli koje ce te ometati.
Osim EEG valova, za zonu je znakovit smanjen ritam disanja i srcani ritam. Vjerovali ili ne, jedan od Douillardovih ispitanika (potpuni amater) trcao je 27 kilometara s prosjecnim rezultatom od 3 minute i 45 s na 1000 m, uz ritam disanja od 12 do 15 u minuti i srcani ritam od 120 otkucaja u minuti!
Ako vas ovo nije zapanjilo pokusajte pretrcati samo 1000 metara s tim rezultatom. Ako to i mozete, vjerojatno ce vam srcani ritam porasti na vise od 160 otkucaja u minuti. O disanju ne treba ni govoriti: prosjecni ritam disanja tijekom odmora je 18 udisaja u minuti - dakle visi nego sto je kod tog covjeka bio kad je trcao! U ovom trenutku vec bi nam u glavi trebalo zazvoniti zvonce: "Hej, ako moze on, mogu i ja!" To je upravo ono sto nam John Douillard zeli reci.
Nebo kao granica
Oko 150 km juzno od Phoenixa u Arizoni zive Tarahumara Indijanci, meksicki starosjedioci koji posjeduju nevjerojatnu vjestinu trcanja. Tarahumara trce od svog prvog do posljednjeg koraka - to im je nacin zivota. U trcanju mogu pobijediti jelena ili konja; mogu s lakocom pretrcati 80 do 160 km dnevno, a cak do 240 km naizgled bez napora. Poznati su po tome sto mogu pretrcati 70 - 80 km uz vrlo kratke zastoje. Sto je najljepse, kaze se da su to bolji sto su stariji - mladicima su uzor njihovi djedovi kao najvjestiji trkaci. Prije nekoliko godina Tarahumare je posjetila grupa americkih istrazivaca. Htjeli su da Indijanci trce 40 km, maraton - trku koju su smatrali najzahtjevnijom. Indijanci su se smijali i odmahivali rukom - za njih je to bila djecja igra.
Zahtijevalo se da Indijanci trce preko grubog, izuzetno kamenitog terena usred vreline meksicke pustinje. Trcali su prosjecnom brzinom od oko 10 km/h u sto su se ubrajale i pauze tijekom kojih nisu ni jeli ni pili. Nakon trcanja istrazivaci su ih u nevjerici pregledavali, dok su oni samo stajali, disuci potpuno normalno i nenaporno. Srcani ritam im je u prosjeku bio oko 130 otkucaja u min, a krvni pritisak, koji je ionako bio nizak na startu, sada je bio jos nizi! Znanstvenici su zakljucili da to sto su vidjeli nije u dosegu ljudskih mogucnosti! A ipak, Tarahumara Indijanci su uvjerljivo ljudi, bez nekog super gena ili posebnih fizickih znacajki.
U Arizoni je poznata ova sala: Jednom je neki turist, vozeci se u automobilu, naisao na Tarahumara Indijanca koji je trcao i ponudio mu da ga preveze do mjesta kamo se uputio. Tarahumara je odgovorio: "Ne hvala, zuri mi se."
Ne bi bilo dobro da se ovakva postignuca smatraju misticnim ili carobnim. Covjek je, tijekom povijesti, znao odnjegovati slicne moci. Postoje starosjedioci u planinama Anda u Juznoj Americi, cije su sposobnosti trcanja slicne onima u Tarahumara Indijanaca. Sveci u Himalajama zive doslovno od korijenja, na nadmorskoj visini od 4500 m, na temperaturi i vremenu na kojem bi se vi i ja smrznuli. Pleme Hunza u Pakistanu poznato je po svojoj dugovjecnosti. Jogiji i zen majstori ponekad mogu bez disanja i uz smanjeni metabolizam obaviti posao koji zahtijeva izuzetnu snagu i izdrzljivost.
Nama se obicno cini da su te pojave prisutne samo medu svecenicima i majstorima borilackih vjestina koji su se odrekli suvremenog nacina zivota i odabrali povlacenje. Medutim, ljudske su mogucnosti neogranicene i svatko tko to zeli, moze postici isto. Znanstvenici tvrde da ljudi rabe samo 0,01% potencijala svoga mozga. Prevedeno na ekonomsko nazivlje, prezivljavamo s 1 dolarom dok u banci imamo 10000. Racunalo koje bi bilo sposobno obradivati isti broj obavijesti kao i neuroni ljudskoga mozga, zauzelo bi zgradu od 100 katova velicine republike Hrvatske!
Ukoliko prihvatimo konzervativne procjene - ljudski mozak sadrzi 100 milijardi neuronskih spojeva. (Neki znanstvenici sada tvrde da se veze medu mozdanim stanicama mogu procijeniti brojem 2 potencirano na milijardu.) To znaci da mogucih mentalnih stanja ima vise nego atoma u svemiru - zbog cega nije vjerojatno da bi nam ista bilo nemoguce. Reakcije duha i tijela odvijaju se fantasticnom brzinom. Brzina poruka koje mozak salje tijelu i koje prima natrag mjeri se tisucinkama i desettisucinkama sekunde. Postoje dokazi da svaka nasa misao trenutno utjece na svaku nasu stanicu!
Oprema koja nam je potrebna za maksimalnu integraciju duha i tijela vec je ugradena u nas. Kad bismo je mogli samo malo bolje koristiti, sportska postignuca bi se pomaknula daleko izvan granica za koje sada vjerujemo da su normalne. S obzirom na nase mogucnosti, cudno je da smo ikad izvan zone, a ne to sto smo ponekad u njoj.
Upravljajte projektilomU ovoj igri vaš je zadatak...
Dovedite kuglu do izlazaKoristite tipke sa strelicama...
Slomite staklene blokovePomičite platformu mišem...
